Nerijetko u svome životu čovjek doživljava određene situacije koje ga pomalo “izbacuju” iz njegove rutine i “utabanih staza” svakodnevice. One su ponekad sitne i male, poput odgođenog ili promijenjenog termina pregleda ili poslovnog sastanka, a ponekad značajne i velike poput kakve bolesti ili gubitka. U tim trenucima kao da se unutar nas događa “mali potres” i na neki nov način potrebno je sve iznova “posložiti”. Moram priznati da volim kada stvari idu uhodano, glatko, baš nekako po planu, “kako treba”. No, što kada ne ide tako? Što kada moji planovi budu “isprevrtani”? Što kada sve iznova treba osmisliti i na nov način učiniti? Neke od nas tada uhvati ljutnja i bijes, možda panika i strah ili pak negodovanje i odustajanje, neki drugi će pak stati, dobro promisliti, pokušati prihvatiti novu situaciju i iznova započeti.
Vjerujem da se ponekad svatko od nas pronašao i u jednoj i u drugoj reakciji. One su neminovne u našem životu. Upravo u njima čovjek jasno spoznaje u čemu “stoji” i na što i koga se oslanja. Svaka izazovna situacija našega života kao da nas pita: “Gdje si? Gdje je tvoje uporište?”. Koliko su dragocjene upravo takve situacije! O, da progledam gdje sam, da ponekad i dođem do zida kako bi uzdigla svoj pogled i zavapila: “Stvoritelju moj, kako ću dalje? Jesi li tu? Čuješ li me?”. I sama imam iskustvo kako je dobro da se nije ostvario “moj plan”, jer sada spoznajem kako je bio pogrešan za mene, a ja sam slijepo i tvrdoglavo htjela da bude baš tako. Mislila sam da je sve ostalo osim toga promašaj, a zapravo je bio dar i blagoslov.
Pitam se, imam li hrabrosti “napustiti” neki svoj red i svoju organizaciju, svoju uhodanu stazu, lagodnost života? To je uistinu velik izazov, ali to je upravo ono što nas oživljava, uvijek iznova drži budnima i pokazuje da je duhovna stvarnost temelj za sva naša djelovanja, sve naše planove i vizije. Lijepo je i oslobađajuće znati prihvatiti ono što u tom trenutku možda do kraja ne razumijem ili razumom ne spoznajem, ono što je drugačije od mog plana i što me poziva na novost. Tada ulazim u povjerenje: “Ti znaš! Ti vodiš! Ti ćeš dati!”. Uđimo u praksu ove istine u danima koji su pred nama! Prihvatiti, biti strpljiv, vjerovati Stvoritelju da je uz mene!

Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.