Nedavno sam bila na veslačkoj regati i promatrala veslače kako veslaju po jarunskom jezeru. U čamcu je bilo petero mladića, četvorica od njih su veslali. U manje od dvije tri minute preplovili su s jedne strane jezera na drugu. Zadivilo me kako u ritmu, usklađeno i složno, brzo i odlučno pokreću vesla pa je nama promatračima sa obale zaista djelovalo kao da čamac lagano klizi po jezeru i stapa se s prirodom koja ga okružuje. Kroz glavu su mi prolazile misli: “Nije li i naš život baš poput jednog takvog čamca kojem su potrebni zaveslaji da bi išao naprijed? Ako ne “veslaš”, ako ne uložiš trud i napor ne krećeš se nigdje, a opet svaki trenutak koji nam je darovan, svaki naš dan je prilika za jedan novi zaveslaj. No, kamo ja to “veslam”, pitam se? Kamo ti “veslaš”, dragi prijatelju?
U svojoj knjizi “Povratak nade” profesor Tomislav Ivančić je zapisao: “Život mora imati neki sadržaj. Ne može se ići nikuda i ne može se ne imati kamo poći. Svaki čovjek želi uspjeh, radost, zdravlje, mir, blagostanje, dobre međuljudske odnose, koračanje uvijek u novo i odvažno odlučivanje za ono što je potrebno učiniti u danom trenutku. No, za to je potrebna hrabrost. Svijet se ne pobjeđuje stajanjem na mjestu već djelovanjem. Problemi se rješavaju počneš li od prvog koraka. Uvijek postoji izlaz. Uvijek možeš nekamo poći.”
Ima li te odvažnosti i hrabrosti u tebi danas? Jesi li spreman završiti davno započeti posao? Hoćeš li danas konačno prestati pušiti? Početi učiti za ispit? Jesi li spreman učiniti taj prvi korak ka praštanju? Samo ako se odvažiš i kreneš vidjeti ćeš brojne plodove te svoje odluke. I tada sigurno ideš prema cilju koji je pred tobom. No, još jedna iznimno bitna osoba, naočigled nezamjetna, bila je u čamcu kojeg sam promatrala – bio je to kormilar. Njegova uloga je kontolirati smjer čamca i način veslanja te motivirati posadu. Zanimljivo, zar ne? Pitam se opet: “Tko je to kormilar moga života? Tko to usmjerava moj “čamac” i pazi da idem u dobrom smjeru?”. Naravno, to je moj Stvoritelj. On je sa mnom u svakoj “vožnji” moga života, promatra moje zaveslaje i bodri me, tješi, usmjerava i raduje se sa mnom. Neka nam ovi retci danas budu podsjetnik da je potrebno svakodnevno slušati Njegov glas kako ne bi “promašili” pravi put, a zatim odvažno, bez straha “veslati” naprijed!
https://hagio.hr/category/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.