TAMO GDJE JE DOM
Nekoliko dana suprug, djeca i ja smo bili na malom obiteljskom putovanju na moru. Toliko smo se radovali odmoru od brojnih nagomilanih obaveza koji su se proteklih nekoliko tjedana nemilosrdno umnažale. No, još više od toga veselili smo se vremenu koje ćemo provesti skupa i što nitko od nas neće morati nikamo juriti. Dok smo šetali po Kalelargi u srce i misli navrle su mi brojne uspomene. Dugi niz godina ljetovala sam sa roditeljima i sestrom u malom mjestašcu pokraj Zadra. Sjećam se tih bezbrižnih ljeta, šetnji kamenim kalama, sladoleda, kutijice sa školjkama koju i dan danas nakon tolikih godina čuvam. Danas promatram svoju djecu kako grade svoje uspomene hodajući tim istim ulicama. Suprug i ja uživamo ih promatrati kako sve radoznalo upijaju, kako brojna pitanja brzo naviru u njihovim malim glavama, moj sin se prisjeća što je učio iz povijesti i geografije gledajući stare iskopine, divi se brodovima i trajektima, dok kćerkica skače po zidićima pokazuje nam da pogledamo sitne detalje na crkvama i pritom pjevuši “tu sam proveo najljepše dane svoje mladosti…”.
Uistinu je potrebno da i tijelo i duša “dišu skupa” jer ako tijelo neprestano juri niti duša ne može biti cjelovita i sabrana. Pravi odmor je upravo znati promatrati, znati zapaziti detalj, zadiviti se valu ili zraci sunca, jednostavno disati svjesno i upijati prisutnost Onoga koji je sve to tako čudesno satkao. Tih nekoliko dana je brzo proletjelo i ubrzo je došlo vrijeme za povratak kući. I koliko god je lijepo upoznavati nova mjesta i odmaknuti se od nekih ustaljenih rutina života, uvijek se veselim povratku kući. U svom domu je svatko nekako “svoj na svome”, poznaje svaki kutak i detalj, tamo su svi njegovi. Ovo današnje promišljanje pred nas stavlja ono temeljno pitanje: “Gdje to moja duša pronalazi svoj dom, gdje je njen izvor? Gdje ja mogu biti baš ono što jesam? Tko me to najbolje poznaje? U konačnici gdje se to uvijek mogu vratiti sa svih svojih “putovanja”? Odgovor je jasan: U mome Stvoritelju, u Njegovom naručju, u Njegovoj ljubavi. U Njemu duša ima sigurnost i utočište. On na mene uvijek čeka. Čeka da Mu se vratim nakon svih mojih “odlazaka” i pričam Mu o onom predivnom zalasku sunca i vožnji brodom, o dobroj knjizi i smijehu, o svojim zabrinutostima i nedoumicama, o svojim sjećanjima i prijateljstvima…
Zastani malo, dragi čitatelju…Promisli da li je tvoja duša “kod kuće”? Ili luta? A možda bježiš sam od sebe, od svoje prošlosti, od drugih ljudi koji su te ranili svojim kritikama? Kada si zadnji put iskreno razgovarao sa svojim Stvoriteljem? Što mu to danas imaš za reći? Prepoznaješ li da je u Njegovom srcu dom tvojoj duši? Ako već imaš to iskustvo vjerujem da navraćaš često u tu intimu gdje se cijelo tvoje biće s Njime susreće, a ako Mu još nisi do kraja povjerovao upravo je sada pravi trenutak za to…Nemoj čekati, nemoj lutati, nemoj tražiti lažne utjehe, sada znaš gdje te čeka Dom.
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/za-dobar-dan-iz-pera-hagioasistenta-182/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
