Transkript 8. studija, Tomislav Ivančić
…To je, dakle, prvo razdoblje naše Zajednice. To je traženje iskustva Duha. Iza toga dolazi drugo razdoblje od 75.-79. Šta smo tada radili?
Tada smo se bavili samo jednim – onim što sam ja prvi primio. Primio da cijela Zajednica primi, da svi imaju iskustvo Duha i darova Duha. Za to se molilo u skupinama, to se molilo pojedinačno, to se molilo danonoćno u kapelicama i drugdje. Danonoćno, da bi svi primili te darove Duha! I cijela Zajednica je buknula tako da je cijeli Zagreb čuo. Neki svećenici su rekli da smo postali sekta, pitali što se to s nama događa. Ja sam rekao: Ja sam profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pa zašto bih ja sektu pravio, pa nisam toliko lud. Onda sam išao nadbiskupu Kuhariću, dakle, svome nadbiskupu i njemu sve ispričao. On je rekao: To je silina Duha! To trebamo, profesore, i ja ću doći s vama moliti. Odmah sam znao – ako moj nadbiskup to kaže, to znači da je to Crkva i da je to trijezno i razumno. Imao sam potvrdu čitave Crkve.
Kroz to vrijeme sastajali smo se neprestano, sve četiri godine. Molitva, molitva, molitva, a istovremeno rad, izdavanje časopisa Koraci! To je bilo toliko kreativno razdoblje, svi su bili odjedanput pjesnici, prekrasno! Imaju divne riječi, kratke pjesme, milina kad ih čitate! Kratke tekstove, iskustva Duha, darovi duha, u tim Koracima… U časopisu je to izlazilo. To su naši dečki, studenti bez novca i bez ičega izdavali. U studentskom domu, kroz prozor i staklo oni su to slagali i sve fotokopirali, prodavali čak i na Trgu. Šta sve nismo radili, to je izlazilo da je to bila milina!
Prve godine nadbiskup Kuharić me molio da idem držati seminare, dakle novu evangelizaciju. I tad sam, od 1979. pa sve do danas, držao takve seminare. U tom razdoblju od 79.-85. imate novi način molitve u kojoj se naši ljudi druže u skupinama i da oni uče držati seminare. Deset, petnaest studenata, dvoje voditelja koji će njima držati seminar da ih dovede do iskustva Duha, da ih uvedu u Zajednicu. To je bilo tako divno razdoblje po šest, sedam grupa neprestano smo imali u dvije dvorane. Dakle, naši su držali seminare, bez teologije, bez nekog znanja, bez nečeg velikog, nego od onoga što su učili na vjeronauku od mene.
Učio sam ih da znaju povijest Crkve, dao sam im da polažu neke predmete iz morala, fundamentalne teologije iz dogmatike i slično. Oni su na temelju toga držali seminare, istovremeno su išli sa mnom gdje sam ja držao seminare po različitim gradovima i svjedočili. Ja sam, dakle, držao seminare, a oni su svjedočili pokraj toga, držali kratka svjedočenja, kratka iskustva govorili o sebi, bilo ih je po desetak koji su išli sa mnom po seminarima. To je, dakle, taj hod Zajednice koji vama fali i ako bez toga želite hagioterapiju, nećete uspjeti.
Nakon 1985. godine počinje novo razdoblje molitve, a to je da smo imali strašnu potrebu s jedne strane ići na jedan otok ili drugdje i biti dva-tri tjedna i neprestano produbljivati svoju vjeru, iskustvo Duha. A drugo da smo imali strašnu potrebu danonoćno pred Presvetim oltarskim sakramentom moliti. Osobito smo zavoljeli sakrament euharistije Isusa, Njegovo Tijelo prisutno iz toga. Dakle, iz tog klanjanja, iz tih pobožnosti Isusu nastaju razne male zajednice u raznim mjestima po Hrvatskoj, koju smo najprije nazvali Molitvena Zajednica Molitva i Riječ, a onda kasnije bez onoga Molitvena, nego Zajednica Molitva i Riječ. Najprije smo bili Molitvena zajednica, onda smo shvatili ne, propovjednička, iscjeliteljska pa prema tome Zajednica Molitva i Riječ. Zašto Zajednica Molitva i Riječ? Zato što smo 1987. godine na Kaptolu izgradili kapelicu, na katu iznad moje glave, u mojoj kanoničkoj kući, kojoj smo na oltar stavili da piše MIR. Za mene je to bilo Molitva i Riječ. To znači ja kroz molitvu primam toliku silinu Duha, toliko inteligencije da ja onda počinjem govoriti, propovijedati, mijenjati društvo. Molitva i Riječ. Iz toga tada nastaje jedna zajednica.
Njih šest djevojaka koje se odlučuju poći tu gore na tavan uz kapelicu, da! I da će one čuvati kapelicu i tako dalje i da će one zajednički živjeti kao jedna mala zajednica.
Od 1988. do 1994. je to trajalo, danonoćno klanjanje koje je nama osobito pomoglo da razumijemo rat i da rat pobijedimo molitvom, praštanjem, Isusom i Duhom Svetim. Naši neprijatelji su imali oružje, treći po jačini u oružja u Europi, mi nismo imali ni puške, sve su nam uzeli u Jugoslaviji. Mi smo uzeli krunicu oko vrata i molili, molili. Ljudi su u selu išli od križa do križa i molili, molili. Mi smo u kapelici danonoćno molili i mi smo pobijedili, istjerali neprijatelja iz naše zemlje. On je bio agresor, napao našu zemlju, htio našu zemlju sebi pripojiti. Ne, to je moja domovina! Ne samo da za nju živim, za nju i umirem. Ako nemam domovine, onda sebe nemam. Čiji sam onda ja? Ljudi su tako oduševljeno išli, goloruki, boriti se! Pobijedili su!
Osobito je važno da smo, dakle, tada imali od 1985.-1995. velika proroštva koja su išla osobito preko mene i od drugih. Najprije jednog Albanca – Dedu se zvao. On je prvi imao jedno prekrasno proroštvo. Tako složeno da je to bilo čudesno kako je mogao, uopće hrvatski nije savršeno govorio, složio je to tako: Narode moj, ne boj se! Ja sam s tobom! Narode, čvrsto se stisni uz Mene, Ja sam tvoj Bog, tvoj Otac i tvoj prijatelj! Dođite k meni, Bog vaš pobjeđuje! Prekrasno proroštvo!
Iza toga, sjećam se 1985. da sam ja imao jedno proroštvo gdje mi je točno rečeno: Sljedećih deset godina je odlučeno! Dakle od 1985., sljedećih deset godina je odlučeno. Shvatio sam to 1995. da je deset godina odlučeno. Dakle 1985. godine smo znali da je sljedećih deset godina odlučeno. Zaista, tada je završio rat! Znali smo samo da tada moramo biti s Bogom. Pazite, Bog pomaže u svim ratovima, a ne oružje, Bog mijenja politike i političare i vojsku i policiju i učitelje i profesore, znanstvenike i sve druge radnike, djelatnike… I seljake Bog mijenja, a ne čovjek! To smo shvatili i tako smo radili. Tad smo imali klanjanja i molitve i vapili smo Bogu, išli na hodočašća, krunicu imali u ruci i oko vrata. To je to razdoblje bilo! I morate zapamtiti kako je to sve više išlo!
Nakon 95-te godine, opet počinje novo razdoblje naše duhovnosti, a to je da smo se sada morali spremiti da laici drže seminare, ne samo za sebe, nego da idu i u druga mjesta. I osobito tad smo shvatili da svaki tko hoće držati seminar ili biti hagioasistent mora imati teologiju, znanje teološko, laičku teologiju barem tri godine završiti. Bez teologije neće razumjeti! Teologija je razumijevanje Božje Riječi i vjere. Ako netko nema teologije, onda mora imati ispit barem iz katoličkog katekizma, KKC. Katekizam katoličke Crkve položiti pred jednim svećenikom. Temelji istine i vjere! I to smo, dakle, činili sve do tamo 2006.
Ono što nam se tada događalo, je da smo na seminarima nakon 1985. imali onu molitvu za iscjeljenje i to smo puno molili za ljude. Stvarno smo puno pomagali! Sjećam se da su dolazili ljudi koji su govorili da su opsjednuti, kratko smo molili nad njima i oni su bili slobodni! Razne bolesti… Mi smo puno molili za njih, mi smo puno molili za ljude, to je bila naša nova faza. Ta faza od 1995. do 2000… Osobito je bila snažna onda da je rasla hagioterapija. Mi smo vidjeli da treba organizirano raditi i moliti za bolesnike pa smo osnovali Centar za duhovnu pomoć 1990. godine, a 2006. smo imali prvi međunarodni znanstveni simpozij o tom radu koji smo nazvali hagioterapija. I sve od 1995-2009. razvijala se hagioterapija.
Sve se više izvijala iz onog vjerničkog u ono znanstveno područje iz onog kršćanskog, kako smo to imali na seminarima molitvu iscjeljenja, prelazili smo u ono što je dao Bog, Stvoritelj, a to znači da ljude učimo birati dobrotu, istinu, ljubav i ljepotu, ljubav i povjerenje, da to čovjeka liječi. Hagioterapija je prelazila iz religioznoga u normalno svjetovno područje prihvatljivo za svakog čovjeka. Prelazi iz uskog područja samo kršćana u područje svakoga čovjeka. I to smo dobro počeli razlikovati – jedno su molitve za iscjeljenje koje se mole na seminarima, to donekle pomaže.
Hagioterapija je daleko šira, bolja i uspješnija. Hagioterapiju u molitvi ne može pacijent prihvatiti. hagioterapeut koji se želi bazirati na molitvi uopće ne zna što je hagioterapija. I time vara hagiopacijenta. Moliti za pacijenta, to je evangelizacija, dragi prijatelji! To je intima Crkve, to je bogatstvo Crkve, to ne smiješ bacati pred jadnog pacijenta koji ne zna što su molitve Crkve i što je Crkva i što si uopće ti. Ti u sebi moraš imati svjetlo dok pričaš o ljepoti, da ga osvijetliš o ljepoti, dobroti koja je razlika između dobra i zla. On se mijenja i vrlo brzo i ozdravlja.
A onda od 2009. pa do danas to su ovi studiji, seminari, te se još uvijek mučim s vama da to razumijete. Ali, živimo u društvu u kojim ljudi ne misle. Rijetki su oni ljudi koji misle! Mi danas u Europi nemamo ni jednog filozofa, ni jednog intelektualaca! Oni koji bi trebali biti filozofi, to su oni ljudi koji se prave važni, ali oni uopće na znaju temelje stvari jer su zabacili um, intelekt i sve na racio, racionalizam, a to je prizemlje i nema ništa s intelektom, sa sveobuhvatnom spoznajom. Mi nismo naučili misliti, mi u komunizmu smo učili da misli partija za nas i u Europi da misle političari za vas. Glavno da imate jela, pića da imate dobru plaću itd. Zato čuvate novac! Jao, nemate novca! Novac vam je Bog!
Nismo naučili misliti, a bez razmišljanja si ti nitko i ništa, samo kad razmišljaš postaješ slobodan, svoj! Zato vam je teško razumjeti tu razliku- jedno je znanje hagioterapije, a drugo je duhovnost hagioterapije. Jedno je liječničko znanje, liječnik zna, a drugo je lijek. Ne liječi liječnikovo znanje nego lijek i prema tome ne liječi pacijenta tvoje znanje hagioterapije nego Duh Božji koji je u tebi ali bez znanja. Ti ne znaš ni do Duha Božjega niti razumjeti pacijenta! Moraš imati znanje, a da bi ga izliječio moraš imati Duha. Rekao sam znanje je oko, a Duh je svjetlo! To morate dobro razumjeti!
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
