U uredništvu portala smo osobno uvidjeli kako nije jednostavno napraviti treći korak (misao, riječ i djelo) te pročitano provesti u praksu. Kako bi sve nas motivirali i nadahnuli na konkretnu praksu odlučili smo pokrenuti novu kolumnu. Koja će za početak izlaziti jedanput tjedno i svaki put će biti neki novi kolumnist član Zajednice Molitva i Riječ (ZMR). Ideja je da budu kratke, ali proživljene. Pozivamo i vas da pokušate s nama uroniti u praksu, ali i poslati nam svoje iskustvo prakse ili komentar na mail: urednistvo@andjela
Piše: Lucija Vuksan Ćusa
Savjest me svakodnevno opominje kad napravim grijeh. Ne opterećujem se puno, niti ne uznemirujem, nego dođem do nogu Onoga koji grijehe odnosi i iskreno ih priznam.
Profesor Ivančić je govorio samo ako priznamo svoj grijeh, bez opravdavanja, možemo ozdraviti.
Ono što mi se otvorila kao jedna jasna spoznaja je grijeh propusta, grijeh nepovjerenja. Kao da nisam do sad upoznala da je Otac sama Ljubav. Kao da nisam vidjela da me iz svih teškoća izvodi.
Imam ovo iskustvo da sam ljubljena, imam iskustvo da me je Gospodin izveo iz mog neurednog
načina života i pokazao mi svijetlo. Imam dosta iskustva u uslišanim molitvama.
Opet ispred mene kad jedan zid nepovjerenja. Jedan upit hoće li sve biti dobro. Nije li dobro ono što je On pripravio jer zna što je za mene najbolje, a ne moj plan? Nije li jedino i najveće dobro vršiti
Njegovu volju na ovom svijetu?
Zašto mi se događa onda ovo da se zabrinem? Da se u neizvjesnosti ne oslonim na Onog koji mi se toliko puta pokazao Istinitim.
Ipak, uznemirio me ovaj grijeh propusta. Ali mogu reći „pozitivno uznemirio“. Jer donosim danas novu odluku, odluku povjerenja u Ljubav.
Želim kao Petar moći hodati po vodi. Ali i kad navale bujice, vjetrovi i veliki valovi da mogu postojano ostati s pogledom u Oca koji može sve oluje stišati.
