Piše: Ana Perišić, hagioasistentica CHT Split
Svi govorimo kako je praštanje bitno, zdravo. Osobno imam to iskustvo, potaknuta i našom duhovnošću. No, znam se zateći kako sam površna, bila bih u mislima s tim ljudima, ali duh je bio daleko, iščezao bi u navici da se u ovome svijetu samo pati ili pak da sam emotivno dobro, te time i slobodna.
Praštati nije lako, neke su boli izrazito teške, mučne, razarajuće. Patnici uglavnom povezuju uvredu uz čovjeka koji im je tu bol nanio, i u tome je najveća zamka, pogreška, nemoć s kojom sami sebe blokiraju zdravlju. Mudrost se prekrije zabludom nužnosti patnje, da je nemoguće očekivati slobodu od uvrede. Kako to nadvladati, krucijalno je pitanje.
Da bi patnik bio otvoren zdravlju, mora znati od koga mu dolazi, što ili tko ga ozdravlja. Potom, nužno je okretanje od onih koji su ga uvrijedili, da mu se ne umanjuje, ili pak sprječava put u zdravlje.
Stoga, svakom praštanju prethode koraci obraćenja – obrata od uvrede i nemoći izazvane njome, kao i zaokret misli i duha ka vrednotama i očekivanju zdravih odnosa, punih povjerenja. Drugog redoslijeda nema, čežnja za slobodom traži promjenu smjera od zatvorenosti u bol, prema Dobroti iz koje proizlazi svako dobro.
Lijek nije u analiziranju uvrede, nije ni u uzvraćanju zla za doživljeno zlo, on se nalazi u susretu s osobom koja posreduje istinu povrijeđenom da je dragocjen, da uvreda ne odražava stvarnu sliku onoga što on u biti jest, da njegov život ne gubi na vrijednosti zato što ga netko nije uočio, pohvalio, ili mu namjerno učinio nešto nažao. Taj netko jest biće vrednota – najveći od svih je čovjekov Stvoritelj i Njegov Sin, onaj koji ljubi i ozdravlja svakog čovjeka, bilo da pati od uvrede ili je drugome čini.
Na patniku je da dopusti neosuđivanje počinitelja uvrede. Spoznaja i iskreno prihvaćanje te zakonitosti, otvara put zdravlju.
To je najteži korak i baš zbog njega se prešutno odbija sloboda od uvrede, jer se smatra nepravednim da uvreditelj bude slobodan. No, Sin Božji umro je za svakog čovjeka, umro je da bi zdravlje i slobodu imali svi. Jer vrijeđa onaj koji je sam bio uvrijeđen, jer se niti jedan čovjek ne rađa da bi bio zao, jer je život u svijetu mjesto u kojem nam uvijek nedostaje punina vrednota. Jadan je čovjek! Svakom čovjeku treba se i može dati šansa za novi život, i uvrijeđenom i uvrjeditelju. Bog je apsolutan i zato ne može drugačije. Tako je, i točka. Svatko tko pokušava zaobići ovu istinu, neće uspjeti oprostiti.
Riječi su prazne, onaj koji oprašta to ne ističe, to se vidi na njemu. Duha se ne da zavarati, zdravlje postaje transparentno, zdravlje je prvenstveno punina duha.
Vraćam se na tri svoja iskustva duboke boli i razočarenja ljudi koji su mi je nanijeli. Prvi je doživljaj odbačenosti u ranom djetinjstvu koja se izrazila kroz strahove. Dugogodišnja neosviještenost tko je uzrok moje patnje, produbljivao je simptom. Otkriće je zadalo novu bol, ali ustrajnost da prolazim korake praštanja urodila je plodom radosti i sposobnosti za nove zdrave odnose. A svaki strah je nestao.
Drugi je bio iznenađujuće negativno iskustvo ugrožavanja od osoba za koje to nikad ne bih pomislila da bi bile u stanju činiti, no morala sam i to proživjeti – ne biti vezana ni za koga, ni najbliže, pa čak ni ‘duhovne veličine’, jer i oni su ljudi. Uporni prolazak kroz korake opraštanja i pronalaska dobra u tim ljudima, unatoč pogreškama, bio je spasonosan. Osobe se i nisu posebno promijenile, ali to više nije bila moja briga, mogla sam ih početi žaliti. Bila sam slobodna, to je jedino što sam sebi bila dužna omogućiti. Amnestija uvrediteljima proizlazi iz njihovog pokajanja i promjene života na dobra, jer uvreda drugog čovjeka tražila otkupljenje. To saznanje hrabrilo me da izdržim.
Za slobodu je trebala duhovna snaga koja se očitovala u dugotrajnom opetovanju ‘obrasca’ praštanja, sve dok mi nije bilo dobro u srcu.
I zadnji, nedavni, koji me je iznenadio budući da imam puno iskustva te se nisam smjela dati ‘upecati u zamku’. Bol je bila munjevita i razorna. Kad sam je uspjela nadvladati, uočila sam da je bila ‘zamka zla’ kojoj često nesvjesno podliježemo. Ipak, zbog poznavanja hagioterapijskih zakonitosti brzo sam djelovala.
Bila sam uporna u bezuvjetnom praštanju, ali i u očekivanju oproštenja od uvreditelja jer sam ga osudila i odbacila, potom traženja dobra u njemu samome i, na koncu, očekivanja zdravog – novog odnosa. I dogodio se vrlo brzo.
Slobodnom srcu, onome koji se nanovo odlučuje za ljubav, ništa se ne može suprotstaviti. Ono ostavlja trag radosti i snagu koja pobjeđuje svaku nemoć.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
