Pripremila: Anđela Čale
Održani su brojni seminari nove evangelizacije online i uživo u Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Osijeku, Mostaru, Beču. Seminare su vodili članovi zajednice Molitva i Riječ, a sudjelovali su sudionici iz cijele Hrvatske i drugih zemalja (Irska, Njemačka, Kanada, Ukrajina, Posljska, BiH…). Donosimo vam samo neka od iskustava sudionika.
Ovaj seminar je za mene bio vrlo poseban. Rekao bih da je bio još jedan pokretač u nizu pokretača. Prvi od tih pokretača za mene je bio jednim dijelom prvi hagioterapijsko-evangelizacijski susret u ovoj sezoni pod naslovom “Probudi se”.
Naime, ovog ljeta na sedmom hagioterapijsko-evangelizacijskom susretu sam doživio jednu ljepotu ove stvarnosti. No nakon toga, kako je bila pauza sa sadržajima u Zajednici, teško sam se ohladio, vratio se starim porocima. Premda sam mislio da ću se ovog puta toga osloboditi jer sam već puno toga prošao kroz seminare i tribine, ništa. Vrijeme je prolazilo, a ja gubio nadu i zbog svojeg nekog ponosa nisam imao poniznosti ni hrabrosti iskreno tražiti pomoć od ljudi u Zajednici, nisam vjerovao ni da mi slušanje profesorovih snimki može pomoći, nisam vjerovao ni da mi čitanje neke njegove knjige može pomoći.
Zatvorio sam se za sve sadržaje misleći da ja to sve već imam u sebi, da ne trebam nekakva pomagala kako bih molio i tome slično. Prvi hagioterapijsko-evangelizacijski susret ove sezone me pomalo pokrenuo, ali još sam uvijek ostao u toj nekoj mlakosti, neradu. Kasnije na jednom od susreta čuo sam kako profesor govori o najtežoj bolesti, a to je da čovjek sluša i sluša i sluša, a ništa ne čini, da Isusove riječi trebaju u nama oživjeti. Bilo mi je tako jasno da sam to ja. Tada sam se odlučio za konkretno djelo što je i profesor naveo kao primjer: Isusovu riječ iz Evanđelja te nedjelje svaki dan u tom idućem tjednu upijati, preispitivati sebe jesam li tako činio danas ili ne i tome slično.
Na tom susretu me osobito dotakao i Tomislav Brejar kada je spomenuo jutarnju i večernju molitvu po knjižici Duhovnost u ZMR. Tu knjižicu sam već prije bio kupio, ali dotad je nisam ni otvorio. Od tog trenutka odlučio sam svaki dan prolaziti jutarnju i večernju molitvu i uvidio sam koliko je to zapravo izvrsno, osobito ona pitanja na početku: Tko sam? Odakle sam? Kamo idem? Do tada se nikada nisam pitao takva pitanja niti mi je uopće palo na pamet da se pitam niti da upijam odgovore na ta pitanja: da me stvorio Bog, da On zna tko sam, da se Njemu vraćam. Kako sam ovo svakodnevno prolazio, tako su mi dolazila i neka druga pitanja, ali i istine o Bogu koje sam upijao. Kad sam uveo ovu promjenu u svoj život, dogodilo mi se da sam pravo čuo sadržaje koji su se govorili na seminaru uživo otprilike u to vrijeme, a onda i sadržaje na tribinama. Uspoređujući sebe na ovom seminaru i na seminarima od prošle godine (a i općenito sadržajima u Zajednici), vidim ogromnu razliku.
Prošle godine mi se događalo da su mi poneki seminari bili dosadni, često mi se spavalo, u neke meditacije nisam ulazio, pitao sam se kad će biti kraj, a ni molitvu za nutarnje iscjeljenje nisam baš mogao pratiti. No, osim toga, nisam mogao ni čuti odgovore na pitanja koja su drugi ljudi govorili na seminarima iz neke svoje oholosti, jer sam smatrao da sam bolji od njih.
Na ovom seminaru sam uvidio koliko bolje čujem, koliko sam duhom budniji nego ikad prije, ali i koliko sam ponizniji, koliko se radujem napretku osobe pored sebe, ali i koliko još moram raditi, koliko još moram praštati ljudima, koliko još trebam upijati istine.
Na ovaj seminar nisam došao po odgovore, ali sam odgovore dobio. Naime, u sebi sam nosio jedno konkretno pitanje, ali mi nije palo na pamet da mi to bude povod dolaska na seminar. U jednom trenutku dobio sam odgovor, ali ne samo jedan odgovor, nego više njih: mijenjati sebe, a ne ljude oko sebe, praštati, ljubiti. A onda su tu i novi poticaji za dalje, nove mogućnosti za molitvu koje ću sasvim sigurno krenuti primjenjivati već sada. Sve ovo mi je još više otvorilo oči koliko se neizmjerno blago krije u svemu što je profesor Tomislav Ivančić ostavio i koliko se isplati dati sebe za ovu stvarnost.
Ivan Miličić, Osijek
Nedavno sam bio suvoditelj na seminaru u Slavonskom Brodu. Zahvalan na ukazanom povjerenju polako sam ulazio u dijelove seminara kao sudionik koji sam ulazi u sadržaj ali i uvodi druge. Seminar je išao svojim tijekom, trudio sam se aktivno ulaziti u svako razdoblje što cjelovitije.
Seminar je završio u radosnoj atmosferi, doživljavao sam kako je dobro ulaziti u sadržaj evangelizacije i drugima ga posredovati. Nakon nekoliko dana promišljajući o svemu iznenadio sam se kako nemam doživljaje kao u prošlosti – neku lakoću, veselje, pozitivne emocije koje nose.
Prepoznao sam duboku radost, ali i poziv da tek sada dublje uđem u proces obraćenja.
Područje praštanja kako drugima tako i sebi i Bogu, priznavanje pogrešaka i kajanje koji su započeti prije i u tijeku seminara kao da su bili početak procesa i doživljavao sam da tek sada trebam nastaviti u tom smjeru. Moram priznati da je često bilo borbeno, s ne baš lakim emocijama, ali prepoznavao sam to kao svoj put u slobodu i zdravlje.
Kroz vrijeme sam vidio da polako izlazim iz muke, odnosi s ljudima se čiste od nakupljenih negativnosti, polako se isto događa i s odnosom prema Bogu i sebi samom. Još uvijek sam u tom procesu koji je počeo seminarom, ali doživljavam sve veću slobodu, osmišljenost i radost.
Silvije Marijanović, Slavonski Brod
Dan uoči seminara uočio sam veliku borbu i otpor u samome sebi, ne bi li našao razlog da ne
provedem vikend na seminaru, makar sam u nutrini osjećao veliku glad i potrebu. Baš kada sam mislio odustati u nutrini sam začuo upit „Ima li mjesta u tvome životu za Mene“?
U tom trenutku kao da sam zanijemio pred činjenicom da sam vrlo brzo našao razlog samo da pobjegnem od Boga i sebe. Bio je to veliki udarac za mene. No kao što me život već naučio, brzo sam ustao i odlučio donijeti odluku da ću se oduprijeti svemu i provesti ovaj vikend na seminaru. Više me ništa nije moglo odgovoriti od toga, niti rođendani na koje je trebalo ići, niti prehlada koja me baš zahvatila, niti hladnoća u prostoru u kojem smo boravili niti misao što ako me prozovu, a ja sam došao baš slušati i liječiti se.
Doživio sam kako me „Netko“ uzdigao iznad svega. Nakon prvog dana uočio sam kako Bog komadić po komadić tereta skida s mojih leđa i oslobađa me svih tereta koje sam svjesno natovario na sebe, misleći kako to baš tako treba biti. Znao sam odmah da mi Duh Sveti priprema ulaz u slobodu. Drugi dan seminara sam jako dobro čuo misao koju je izrekao voditelj.
„Bog ne stvara kušanje, patnje, bolesti, ali ih dopušta ne bi li priveo čovjeka svojoj milosti.“
Ostao sam zapanjen i druge riječi kao da više nisam čuo. To je bila misao koja se u meni urezala, a ujedno mi je dala odgovore na mnoga moja pitanja i traganja. Bio je to biser zbog kojeg me Bog pozvao na ovaj seminar. Da bi stvar bila još bolja, koliko god sam navijao da me voditelj ne pozove da govorim, on je to ipak učinio i dobro da je. Prvo što sam uvidio je da se rijetko mijenjam kada samo slušam, a gotovo uvijek doživim promjenu kada imam priliku svjedočki progovoriti. Tako je i ovoga puta bilo, doživio sam da je Bog sve događaje u prethodnim mjesecima sveo svega na par rečenica te ih povezao sa svojom inteligencijom. U meni se nakon toga rodila jedna velika zahvalnost na svemu što sam primio po ovoj karizmi te svim seminarima na koje sam se odazvao.
Velik je to put, put koji traži da staviš ruku na rame Isusa iz Nazareta i da mu povjeriš čitav svoj život, svoje uspone i svoje padove. Put kroz koji te jedino On može osposobiti da postaneš autentičan i živ, naposljetku put koji je dosta uzak, ali uvijek drag kada se vratiš na njega. Jer znaš da si se vratio u sigurne ruke koje posjeduju putokaz života.
Dragi čitatelju, nema ljepše nego kada imaš priliku doživjeti da Bog ne gleda u tvoje posustajanja, slomljenosti, umore ili bilo što drugo što te od Njega odvaja. On baš računa na tebe takvog kakav jesi i uvijek te čeka raširenih ruku i pun ljubavi. To je moje iskustvo koje sam zato i odlučio podijeliti, ne bi li te ohrabrio da kažeš baš danas Bogu da. Nije bitno gdje će se to dogoditi, kako će to biti, bitno je samo da dopustiš da Bog može doći u tvoj dom, u tvoju nutrinu i postati ti prijatelj. Volio bih kada se idući put sretnemo da i ti meni podijeliš svoje iskustvo kako je tebe Bog podigao kada si mislio da je nemoguće. Do tada tiželim puno Božjeg blagoslova i zagovor našeg dragog utemeljitelja Tomislava.
Mario Mod rić, Zagreb
Iskustva sa seminara