Piše: Tomislav Brejar

Na faksu sam imao divnog profesora iz matematike koji me se dojmio za čitav život. Bio je strog, ali pravedan. Jednostavno je živio za matematiku i to je prenosio na sve kojima je predavao. 

Često nam je govorio na satu nakon kolokvija: ,,Sad je vrijeme da se počnete spremati za sljedeći kolokvij. Danas, odmah!” 

Gledali smo ga pomalo kao da je lud, jer taman je završio kolokvij –  trebalo bi se valjda malo odmoriti, odahnuti… Ono čuveno studentsko pravilo kaže: kako se ispit bliži, više se uči. Ali je profesor zapravo bio u pravu. Onaj tko ga je poslušao, sa užitkom bi radio zadaće i kad bi došao kolokvij i ispit, bio bi spreman.

Nakon ovog uvoda pomalo se nazire pitanje kada je vrijeme za obraćenje…

Ali pitam li se ja to pitanje ikada? 

Možda se i pitam, ali zaključim kako bi to ipak trebalo malo odgoditi. Možda tamo pred mirovinu kad ionako više neću imati drugog posla pa se mogu onda posvetiti svome odnosu s Bogom.

Tad ću imati vremena za to. Sada se treba zaraditi, tu i tamo nekog možda podmititi, srediti stambeno pitanje. A onda ću se obratiti pred kraj života. Ne mogu još sad. Nemam sada vremena za to. Do tada moram raditi, zarađivati, baviti se sportom, odgajati djecu. Trebam i izlaziti, provoditi se. Neće mi valjda netko zabraniti da se opijam ili uzimam drogu. Pa sad je vrijeme za to kad sam u najboljim godinama. Sada ću mijenjati cure kao čarape, a kad dođe ona prava onda ću se uozbiljiti. Jer ionako radnik od 11 ure dobiva jednako kao onaj koji je radio cijeli dan. – Da, to je istina, ali hoćeš li imati makar taj jedan dan u kojem ćeš raditi za Gospodina?

Tko ti garantira da ćeš se sutra probuditi? Nedavno mi je umro dobar prijatelj, u dobi od 40 godina, u dobroj formi. Sportski tip, reklo bi se. Samo se u subotu ujutro nije probudio. Sin ga je išao probuditi, jer je malo dulje spavao nego obično, ali nije uspio…

Da, ciljam na to da je upravo sada trenutak za obrat. Obrat od zla prema dobru!

Ali, što točno, kako? – Ništa specijalno. Vidi gdje si pao. Ili gdje ne rasteš.

Tražiš li kod cura samo užitak? – Krivo! Neću više! Od sada odmah idem tražiti onu pravu!

Živjeti u čistoći odmah. A ne kao neka životinja koja slijedi samo svoje instinkte.

Kad si se zadnji put ispovjedio? – Pa ja baš i ne griješim puno. Ja nemam grijeha. – E, to je zamka. To je još gora situacija nego da bar znaš da si grešnik, ali iz nekog razloga nisi dugo bio na ispovijedi. Ne da nemaš grijeha, nego si slijep i ne vidiš ih. Moli Boga da ti otvori oči da uopće vidiš gdje griješiš. I otvorit će ti se.

Rješavaj jednu po jednu stvar. Dan po dan.

Pokaj se.

Ne želim oprostiti prijatelju. Neka vidi malo kako je to. Sad ću ja njemu pokazati tako što ću se ljutiti na njega. – Zamka! Sebi tako štetiš. Sebe ubijaš tako što nećeš oprostiti. Oprosti sada, makni to zlo od sebe. 

Pa ja sam se obratio tog i tog datuma! Ja ne moram više! – Odlično, bravo! Ali zapravo se moraš obratiti svakog jutra. Odlučiti se taj dan za dobro. Svaki dan, svaki trenutak zahtjeva tu odluku.

Zanimljiva stvar je u duhovnom životu da zahtjeva stalan rast. Ako stojiš, pazi da ne padneš. Rekao bih, ako stojiš, znači da ne rasteš – nije dobro. Pokreni se. Dobra je ona slika čovjeka koji hoda kroz snijeg. Dok hoda neće se smrznuti. Kad stane, gotov je ubrzo.

Ali dokle rasti? Kraljevstvo Božje je bezgranično, neizmjerno. Zapravo se možeš razvijati zauvijek. U nama je ograničenje, a ne u kraljevstvu Božjem. A ako niti rasteš niti stojiš, nego ideš u suprotnom smjeru, onda stani i  zapitaj se kuda ideš?

Pazi, na ovoj zemlji si stotinjak godina. A vječnost je neograničena. Razmisli. Svjetlo je jače od tame! Okreni se dobru! Sada.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.