Piše: Kristina Iljkić
Nisam mislila da ću uopće pisati članak, a kamoli članak na ovu temu. Inače nisam baš osoba koja pati od toga da sve svoje dane, pa tako i slobodno vrijeme provodi kod kuće.
Danas smo tek malo više od dva tjedna zatvoreni u kući, u karanteni prema preporuci infektologa radi sprječavanja širenja virusa, odmaknuti smo jedni od drugih barem jedan metar.
Ovih dana sam čitala, listala i prelistavala zadnji broj hagio.hr – za studeni/prosinac 2019. Tražila sam odgovore na svoja pitanja. Zadnji broj ima sveukupno 25 članaka, od kojih sam pročitala osam. Samo osam. Ali ovi članci se ne čitaju kao novine, oni se studiraju i od njih se živi. Vade se bilješke i pišu dojmovi. A najvažnija je ona dobrota, istina, ljepota pravednost, koje nas grade.
Zagledani samo u Istinu, možemo ići dalje. Život nije stao.
Svaki dan imamo priliku pročitati nova Liturgijska čitanja, Bog nije stao. Crkva ide dalje, pa iako i preko malih ekrana.
U početku, kada se je ovo sve počelo događati, čula sam se sa svojim bližnjima, a najviše s tatom. Tata mi je rekao da se osjeća kao u ratu. Ljudi su bili prestrašeni, svi smo slušali konferencije za novinare dva puta dnevno. Bilo mi je bitno čuti svaku vijest, osobito nakon potresa.
U jednom trenutku sam kao građanka odlučila poslati e-mail Ravnateljstvu nacionalnog stožera. U ponedjeljak, dan nakon potresa, konferencija za novinare bila je užasno loša, negativna. Ljudi su bili vidno uznemireni, a ja sam iz medija htjela čuti poruku nade.
Iz Ravnateljstva su mi odgovorili da je e–mail aktivan, te da im se slobodno mogu obratiti za pitanja, komentare i slično. Bila sam razdragana. Odgovorila sam im na blagdan Navještenja Gospodinova, da im se od srca zahvaljujem na svemu što čine za nas, poslala sam im Božji blagoslov! Nisam dobila odgovor, ali sam sljedeća četiri dana pomno pratila konferencije za novinare na Hrvatskom radiju prvi program, i ono što sam primijetila jest da se ton glasa promijenio!
Netko je ipak reagirao na moj e–mail. Počela se pojavljivati poruka nade. Što sve možemo zaključiti iz ovog kratkog razmišljanja?
Ne možemo dati nešto što nismo primili. Poslala sam poruku nade na e–mail i poruka mi se objavila kroz koliko toliko ohrabrujuće vijesti «OSTANI DOMA».
Zahvalna sam za ovaj period u životu.
Mogu učiti. Čitati knjige. Pospremiti po kući. Čistiti. Oprati veš u miru. Tražiti novi posao. Pisati uskrsne čestitke. Planirati vrijeme. Čuti se s dragim ljudima. Jedino što mi jako nedostaje je odlazak na svetu misu. Jako tužno. Ali ja se neću dati. Neću dopustiti da mi ova korona oduzme život, ne daj Bože, niti ikome od mojih bližnjih.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
