Iz knjige Budi odvažan i hrabar
OPRAVDATI, NE SUDITI
Mi smo civilizacija govora. Na svim stranama se čuje ili čita, piše ili govori. Radiopostaja i izgovorenih riječi prepuna je atmosfera oko nas, televizijskih slika i govora sve je puno, hrpe i brda novina i knjiga sve nas više zakopavaju, sjednice, simpoziji i kongresi se održavaju neprestano, drže se politički govo ri, kampanje, u školama i na fakultetima posvuda se predaje. Sve je puno govora. Kažemo da smo generacija slike. Čini se da smo još više generacija glasa. Slušamo druge i prema tome ih sudimo. A to je krivo. Claudius kaže: “Radije prosuđuj čovjeka prema njegovim djelima, nego prema njegovim riječima. Jer – kaže on dalje – mnogi loše rade, a govore izvrsno.
Najbolje je ako znamo malo reći, a puno raditi. Dok čovjek radi mora šutjeti. Oni koji puno govore očito ili bježe od posla ili nemaju što raditi. Koji se ne žele zaposliti obično znaju puno pričati protiv vlasti i sindikata, protiv gazde i roditelja, protiv načina rada i sustava, protiv male plaće i posla. Oni žele zapravo ljude uvjeriti da su oni marljivi, ali da nemaju priliku raditi. A oni zapravo žele biti sami sebi odvjetnici da ljude odvrate od toga da ne bi uvidjeli koliko su nemarni i nečovječni.
Istina je da je Isus iz Nazareta rekao: “Tvoje će te riječi osuditi i tvoje će te riječi opravdati. Riječi naime – kaže on – izlaze iz srca.” Srce je međutim po Bibliji središte čovjekova bića. A u središtu čovjekova bića se vidi kakav je čovjek, iz tog središta se vide čovjekove odluke, njegovo vladanje, njegov moral, njegov karakter. Stoga se iz njegovih riječi može vidjeti radi li on i kako radi. Ovdje međutim ne govorimo o tom aspektu čovjekovih riječi.
Postoje ljudi koji sebe hvale, postoje također drugi, koji druge napadaju. Da bismo povjerovali prvima i njihovim pohvalnim riječima o sebi, potrebno je promatrati njihova djela. Da bismo vjerovali drugima i njihovim klevetničkim ili ogovarajućim riječima o drugima, potrebno je promatrati djela drugih ljudi. Ljudi, naime, mogu biti glumci. Oni pokušavaju izreći ono što nisu, obećati ono što ne mogu izvršiti, pokazati se u sjaju u kojem oni nisu. Kad iz njihovih riječi ne možemo procijeniti kakvi su, tada je potrebno promatrati njihova djela. Drugim riječima, ne treba vjerovati ljudima kad govore pozitivno ili negativno o drugima, nego radije ići i gledati djela koja su drugi načinili i tim djelima vjerovati.
Koliki su ljudi izgubili ugled u javnosti ili u srcima pojedinih ljudi samo zato što se o njima zlo govorilo, iako su izvrsno radili i napravili i ostavili iza sebe sjajna i velika djela. Nekoga ćemo osuditi zbog neke njegove male grješke, zbog njegova načina hoda, govora ili života, osudit ćemo ga ili prosuditi zato što je netko o njemu negativno rekao, što se druži s nekim ljudima koji su nama nesimpatični. Tada uvijek činimo krivo. Tad smo, zapravo, nesposobní vidjeti njihova djela, ali smo nesposobni i njih prihvatiti. Njih odbacujemo zato što nam je zbog nečega taj i taj čovjek postao nesimpatičan.
Odbacili smo ljubav, time smo odbacili Boga, odbacili smo njegovo djelo i odbacili ispravan sud o ljudima.
Zato treba biti razborit i mudar kad slušamo govore drugih o sebi ili o drugima. Jedna narodna poslovica kaže: Ne postoji ni jedan čovjek bez “ali”. Nema čovjeka koji ne griješi, nema te osobe koja ne bi imala neku manu, nema čovjeka kome nema tko što prigovoriti. No, pitanje je sudimo li čovjeka prema toj mani ili prema njegovoj osobi, njegovoj nutarnjoj vrijednosti, vrijednosti njegovih djela.
Čovjek je takav kakvo mu je srce. On djeluje iz toga kakav je u srcu. Kad iz srca govori, tada govori iz dubine sebe i istinito. Zato je istina da ćemo osuđujući druge uvijek pogriješiti. Ali, s druge strane, opravdavajući ih uvijek, imat ćemo pravo.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
