Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
KAMO PRIPADAM?
Govorite i nama udovicama” – reče mi jedna gospoda. “Svima govorite, a zaboravljate nas udovice. Osamljene smo. Za nas obitelji nemaju vremena jer imaju svoje probleme. Međusobno se ne možemo sastajati, jer su nas problemi različiti i naša tuga velika.
U Crkvi nas se ponekad gleda poprijeko jer se ne zna se gdje bi nas se stavilo. Udovice
s djecom osjećaju se napuštenima od države, ni karitas na njih dovoljno ne misli, one su i prije bile preopterećene dužnostima, a sada su preuzele i sve što je nosio otac obitelji. Kad nam djeca odrastu, odu od nas, a mi ostajemo još osamljenije, čini nam se kao da smo zatvorene u vlastiti grob. Recite nam kako bismo trebale dalje živjeti.” – završava ova gospođa.
Svaki čovjek ima svoj životni put. Svakoga životna sudbina udara na poseban način. Bog dopušta svakome od nas kušnje i patnje, često i sam udara i zacjeljuje svojom rukom, kaže Sveto pismo.
Život stoga treba nositi.
On ne pita možemo li ga nositi, jesmo li sposobni izvršiti sve dužnosti, imamo li dovoljno snage i zdravlja da činimo ono što do sada nismo mogli. Često nam se život čini okrutnim. Tada znamo okrivljavati Boga i ljude.
No jednom se prolazi ovom zemljom. Ne vrijedi se okretati unatrag. Život je ispred nas.
Kroz muke prolazimo, a u život ulazimo. Ponekad čeznemo da se ponovi ono što smo doživljavali u mladosti. Udovica se pokušava sjećati kako je bilo u zajedništvu braka, te žaliti što joj muža više nema. Uzaludno je misliti na zajedništvo i patiti što je ono oduzeto.
Uzaludno je gledati kako drugi žive te žaliti što i mi nismo tako sretni. Sebe ne treba uspoređivati s drugima, kao što sadašnji život ne treba uspoređivati s prošlim. “Dosta je svakom danu njegova zla”, kaže Isus, i to treba podnijeti. I nastavlja: “Sutrašnji će se dan brinuti za sebe.”
Udovica je završila jedan dio svoje životne zadaće i sada dolazi drugi. Ona je proživjela brak, vjerno je rađala i odgajala djecu, ljubila je muža, bojala se kad ga nije znala voljeti. Ona je doživljavala ljubav, podnosila dane u kojima je između nje i muža bilo tjeskoba, svađa, nesporazuma i kritičkih poteza. Njoj je bilo dano da živi zajedništvo, da živi obitelj. Ta je zadaća iza nje. Sada pred njom stoje daleko veće zadaće. Njezin muž je umro, ali on sada treba njezinu molitvenu pomoć. Muža nema na zemlji i sada njemu potrebno da mu ona odgoji djecu, vodi kućanstvo, zarađuje kruh, živi dostojno unatoč njegovoj odsutnosti.
Naši pokojnici nisu daleko od nas.
Pokojni muž motri svoju suprugu, on je prati molitvom, željama. Htio bi joj progovoriti i duhovno joj pomoći. No ona to ne može osjetno doživjeti pa se osjeća udaljenom, osamljenom, ostavljenom. A stvarnost je drukčija. Muž očekuje da njegova supruga isplati dugove koje je on napravio, da ispravi pogreške koje je on hotimice ili nehotice ostavio. Očekuje da mu supruga oprosti što ju je povrijedio, što je propustio da je ljubi vjernije, što joj nije znao biti odan. On je sada usmjeren na nju u očekivanju da mu otvori vrata neba, da popravi ono što on nije znao ispraviti na zemlji, da mu pokaže istinsku ljubav. On treba njezine molitve, postove i bdjenja.
On treba njezin novi život ispunjen ljubavlju prema ljudima i Bogu. Na neki način brak nije prestao. On tek sada počinje živjeti drukčijim intenzitetom. Muž je duhovno tu, blizu svoje supruge, i ona zapravo nije napuštena iako je udovica. No udovicu čekaju djeca. Ona čeznu da im bude majka još više nego prije, ali da im nekako zadrži i prisutnost očevu, da im govori o ocu i da ih nauči ljubiti kako je njezin muž znao ljubiti. Ona očekuju da nada njihova oca preko majke ude u njih i da se mogu osloniti na njegovu ljubav, iako je tjelesno odsutan. Na neki način djeca očekuju i oca i majku.
Tako je udovica pozvana da bude cjelovita, da u sebi ostvari ono što je tijekom braka primala.
Sada ona tek može postati potpuno ženstvena i cjelovita osoba. No udovicu trebaju i svijet i Crkva. Sveti Pavao govori da je već u prvo kršćansko vrijeme postojalo zajedništvo udovica poput neke vrste udruge ili samostana, gdje su udovice učile dublje poznavati Božju riječ, zajednički moliti te pomagati siromasima, nevoljnima i zatvorenicima. One su pružale gostoprimstvo onima koji su išli evangelizirati, pomagale su u evangelizaciji prve Crkve, tješile i hrabrile, one su u progonstvima bile snaga i utjeha već su tada držane svetima te su bile vrlo poštovane i svestrano angažirane.
Njihov život nije bio okrnjen, nego je postao cjelovitiji nego prije. Budući da su prije bile zauzete poslom, mužem i djecom, sada su se mogle cjelovito dati pomaganju siromaha, predanju Isusu Kristu, hrabrenju i tješenju osuđenih, bolesnih i onih koje su bacali pred
zvijeri, u tamnice i stavljali na mučenja.
Današnje vrijeme osobito je potrebito ljubavi, samilosti, pomoći. Udovice bi se danas kao nekada mogle angažirati da zavijaju duhovne rane ljudi, da tješe, hrabre, oživljuju i moleći stvaraju novi svijet.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
