Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
ŽIVJETI U SADAŠNJEM TRENUTKU
Znati živjeti u trenutku u kojem se nalazimo, ne dopustiti da nas mašta, strahovi i nepotrebne brige tjeraju da se plašimo budućih događaja, da tjeskobno mislimo na sutra, da se bojimo nekih nepostojećih zala, jest najveća mudrost života. Naime, što god će se dogoditi u sutrašnjem danu, danas poslije podne, prekosutra ili dogodine, moći ćeš susresti sa snagom za taj trenutak, oprijeti se zlu i podnijeti, budeš li živio samo ovaj trenutak. Samo se u ovom trenutku možeš brinuti za ono što ti dolazi. Brige u mislima, raspojasana mašta i razrovani osjećaji onemogućuju da se sada, u ovom trenutku spremiš za ono sutra. Uzalud se kao vjernik bojiš sudnjeg dana, čistilišta ili pakla, jer si time samo oduzimaš vrijeme i prostor u kojemu se sada možeš osloboditi pakla, čistilišta i sudnjeg dana. U ovom trenutku koji je sada tu možeš se osloboditi grižnje savjesti, napraviti dobro djelo, izmoliti pokajanje, povjerovati Bogu koji te voli, brisati grijehe od najranijeg djetinjstva, odlučiti da želiš biti drukčiji i već u nebu, Ništa u životu nije tako važno kao ovaj trenutak. Nije to samo ljudska mudrost. Isus iz Nazareta, Bogočovjek, rekao je to riječima: “Dosta je svakom danu njegova zla, sutra će se samo za sebe brinuti.
Upravo sam se spremao na izlet na planinu. Jedan poznanik mi se javio telefonom i rekao: “Moram ti reći da sam pročitao tvoju knjigu Za umorne. Dirnuo me tekst u kojemu govoriš da je potrebno živjeti u sadašnjem trenutku, kako bismo se oslobodili od strahova i bili uspješni u životu. Pri čitanju sam osjetio kao da me obasjala svjetlost i kao da sam tek tada spoznao gdje su osnovne pogreške moga života. Tek sada mogu živjeti. A jesi li ti pročitao tu svoju knjigu?”, upitao je na kraju.
Pitao sam se što je moglo tako uzbuditi i promijeniti moga poznanika. Ipak sam ponovno pročitao svoju knjigu. Ti su mi tekstovi zvučali sasvim drukčije nego kad sam ih pisao. Nakon toga sam pošao na izlet. Penjući se uz brdo promatrao sam svako stablo kao da prvi put vidim lišće, koru drveta, žile koje su se provlačile preko staze kojom sam prolazio. Idući dalje, zapažao sam svaku travku i cvjetove koji su me zaustavljali kao da mi mašu rukama. Zapazio sam da su cvjetovi izbliza fascinantní, ako ih se pomno promatra. Primijetio sam kakve su im stabljike, koje su boje, mirišu li, u kakvom ambijentu rastu. Na svakom koraku sam zapažao nešto novo, kao da gledam film koji nikada nisam vidio. Hodajući dalje, zaključio sam kako je samo “sada” važno, ne ono što će biti poslije. Htjele su me zahvatiti misli da se moram što prije vratiti, da moram obaviti poslove koji me čekaju, da imam neke termine.
No ovoga puta nisam se dao zarobiti onim što dolazi, nego sam pustio da mi se duša hrani ovim što je sada. Tako sam počeo promatrati svaki kamen, svakog kukca. Bor kao da mi je mahao svojim grančicama. Više nisam bio sam. Cijela priroda je poput mnoštva prijatelja koji su mi dovikivali, mahali mi, pozdravljali me i željeli da ih blagoslovim, da ih do dirnem, da ih zapazim i ponesem u sebi. Morao sam dobro pogledati svaku mrvicu zemlje, svaki kamenčić i stijenu, svaki cvijet i travu, grm i stablo. Duša mi se divila ljepoti i čudesnosti svih tih dijelova prirode i potom ih upijala u sebe. Osjetio sam da u sebi nosim sve.
Odjednom sam postao dobar. Doživio sam da mogu doći pred Boga i pred njegov sud i da me on ne može osuditi. Ja sam cijelu prirodu okupljao u sebi, ja sam je volio, ja sam je blagoslivljao. Ona je u meni nalazila svoj smisao i spas, i tako sam sve okupio pred Bogom. Zapazio sam kako se čudesan smisao može nalaziti samo u jednom trenutku života. Vraćajući se nakon dva sata niz planinu imao sam osjećaj da sam bogat, prepun sadržaja, da me više nitko ne može suditi, da sam postao dobar i plemenit, da je cijela priroda postala dobrohotna i da mi u prirodi ništa ne može nauditi. Neko čudesno veliko pomirenje nastalo je između mene i prirode, i time između čovječanstva i prirode. No istodobno ta nevina priroda zbog mene trpi jer je gazim, jer je nisam zapažao, jer sam vječito mislio na ono što moram napraviti u životu, jer sam samo površno gledao cvijeće i stabla, samo sam prelazio očima po njima i iz prirode i šetnje se vraćao još nezadovoljniji. Cijela je priroda trpjela zbog moje površnosti, mojega odbacivanja, zbog neljubavi i neprihvaćanja – a onda se sve promijenilo. Započeo je sasvim nov život.
Shvatio sam da se u Svetom pismu nalaze beskrajne mudrosti koje shvaćamo samo intelektom, a ne uključujemo ih u naš svijet. Tako ostajemo siromašni i bolesni. No kada se dosjetimo prakticirati ono što tamo piše, tada zalazimo u sve puniji život, zdravlje nam jača, a mi postajemo sretni, humani, zadovoljni ljudi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
