Nastavak predavanja o strahu koje je Tomislav Ivančić održao u Crkvi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.

Uredila: Lidija Krolo

Pitanje je međutim, kako otjerati strah ili drugačije, kako ući u vjeru? To je temeljno pitanje nas vjernika. Onog časa kad uđem u vjeru, ja ispadam iz straha ili strah ispada iz mene. Onog časa kad uđem u Boga, ja prestajem biti ugrožen. Onog časa kad sam s Bogom prijatelj, zlo postaje ugroženo, bolest u meni postaje ugrožena, mržnja u meni postaje ugrožena i ljudi koji mrze postaju ugroženi, pokušavaju me napasti i time samo pokazuju da mi ne mogu mi ništa. 

Prva i najvažnija istina kršćanstva jest da postoji samo jedan Bog, ne dva.

Najvažnija filozofska istina jest da postoji ens naprosto, ili da postoji ens primum, postoji naprosto egzistencija. Postoji ono što egzistira i što je neuništivo, što je vječno, to je taj Bog, filozofski izrečen. Ako je samo jedan Bog, onda znači da nitko više ne postoji pokraj njega koji bi njega mogao ugroziti, koji bi bio jači od njega. Ako postoji samo jedan Bog, znači da nitko se s njim ne može boriti, uostalom ne mogu postojati dva Boga.

Kad bi bila dva, ni jedan ne bi bio Bog, jer bi jedan drugog ograničavali. Bog može biti samo jedan. To je prva istina i kod Židova je to bilo najvažnije: Čuj Izraele, Bog tvoj, Gospodin tvoj samo je jedan, jedini, njega slušaj, idi njegovim putevima, ljubi njega svim srcem, svom dušom, svim umom, samo se njega boj i bit ćeš sretan na svim putevima svojim. Bog je Gospodin, kaže se u Starom, a onda osobito u Novom zavjetu, a Gospodin znači onaj koji je vladar, šef, iznad koga više nema nitko drugi. Onaj koji upravlja baš svime. Bog zato što upravlja svime, baš svaku sitnicu vodi u životu. Znači ne postoji ni dobro ni zlo u tvome životu s čime ne bi upravljao i vodio Bog. 

Vidite, mi obično Boga shvaćamo kao neko biće koje nam treba pomoći kad nas snađe nesreća, to znači, mi smatramo postoji zlo, postoji Đavao, postoje bolesti, a nekako Bog je kao stariji tata ili kao stariji brat pa sad dolazi da nas oslobađa od bolesti, od Đavla, on nas oslobađa od nečega.

Ne postoji takav Bog.

Postoji Bog koji ti šalje i Đavla i nesreće i bolesti i sve po redu, koji ti sve šalje i pita te da li se bojiš. Postoji Bog koji te donese na rijeku, pa te kao najbolji tata zaranja polako i želi te naučiti plivati, a ti zazivaš u pomoć, strahujući da će te Bog  uništiti. 

Ne može ni jedna napast, ni jedna bolest, ni jedno zlo ne može bez Božjeg dopuštenja doći k tebi. Istina, Bog ne daje bolesti, Bog nije htio đavla da bude zao, Bog ne želi nesreću, Bog ne želi tjeskobu, ne želi stravu u tebi, ali postoje one sile u svijetu koje se suprostavljaju Bogu, koje ne žele biti prijateljske s Bogom i  zato ugrožavaju zapravo i tebe. Bog dopušta da postoje, da vidi hoćeš li ti povjerovati tim silama da su jače od Boga ili radije Bogu.

Znači: svaka ugroženost, svaki strah, svaka bolest, samo je upitnik tko je tebi Bog, na čijem ti terenu stojiš, čije se ruke ti držiš, na koga si se ti oslonio.

Sveto pismo jasno kaže: „Bog ranjava, ali rane zavija i liječi.“ „ Bog daje i sreću i nesreću.“ U Očenašu molimo: „Ne uvedi nas u napast, izbavi nas od zloga.“ Sv Jakov kaže: „Bog ne napastuje.“ I to je istina. Ali Bog hoće uvesti u napast. Za Isusa se kaže da ga je Duh Sveti odveo u pustinju da ga kuša Đavao. Što je to kušnja? Neka kušnja, bolest, tjeskoba. To nije ništa drugo nego kao da imaš potok i htio bi sad mlin napraviti, da taj potok tjera mlin. Ali voda je slaba. I šta napraviš? Napraviš branu. Tako da voda se skuplja i postaje jaka, ide preko te brane i pada fino na pera od mlina i mlin proradi. Voda je narasla. Šta Bog dakle želi s nevoljama?

Da ti  povjeruješ da je Bog jači i tvoja vjera raste i ti prerasteš vjerom svaku nevolju i bolest. I ti ostaješ u Bogu. I zato Bog ne želi od nas maknuti bolesti i nevolje. „Bože makni bolesti.“ „Ma ne dijete.“ „Bože neću ja plivati, neću roniti.“ „Dijete moraš jedanput naučit roniti, kako ćeš se igrat na rijeci, moru, a ne znaš ni zaroniti, sramota. Hajde, zaroni lijepo, tata je tu.“ „Bože neću, ta bolest  je neizlječiva.“

„Zar za mene postoji neizlječiva bolest?“ Tu se nalazi ono temeljno, temeljno povjerenje u Boga. I vidjet će te; dokle god mi gledamo Boga kao jednu polovinu života, a đavla i zlo i nesreće kao drugu polovicu života, dokle god je Bog jedno, a ljudi drugo, nama Bog ne može pomoći. Jer tad je Bog samo kao netko od ljudi koji treba brzo priskočiti u pomoć.

Pa su onda takvi strahovi veliki u tebi da te nadrastu i kažeš: „Ma šta vrijedi sad moliti, pusti sad to. Idem se ubiti, to je jedino što mio staje.“ Naprotiv, kad shvatiš, evo ljudi ti prijete, tad shvatiš, pa to je Bog dao te ljude da mi prijete, neka prijete, ma baš nek me ubiju ako mogu. Tada Bog dolazi i kaže: „Ma što si mi divan.“ Uzima te na ruke, kaže: „Vidiš, eno vidiš neprijatelje svoje kud odoše.“ Bog je tako Izraelcima dopuštao neprestano takve nesreće. Idu kroz pustinju, On kaže: „Mojsije, pošalji uhode neka vide onu zemlju u koju ću vas poslati, koju ću vam dati.“ Ovi ljudi odu, vrate se, kažu: „Joj, zemlja je prekrasna, to su grozdovi tako veliki da ih moramo nositi na štapovima i na ramenima. To je tako bogata zemlja, nigdje to nismo vidjeli. Ali to su gradovi utvrđeni, užasno. To su ljudi tako naoružani i snažni. To su divovi kojima smo mi tek do koljena.

Kako ćemo svladati te ljude?“ Izraelci su vidjeli da ih je Bog izveo iz Egipta, protiv faraona i svega, izveo ih je. Sa svom silom i moći. Vidjeli su kako ih je proveo kroz Crveno more, po suhom kroz more. Faraon je poginuo sa svom svojom vojskom, a Izrael je prošao. I opet kažu: „ A kako ćemo mi?“ Strah je trenutak kad zaboravljamo da postoji Bog. Nesreća, nevolja i bolest je trenutak kad zaboravljamo da postoji Bog. I tad počinjemo vikati Bogu kao da je on nekakav idol, a ne Bog: „Bože, oslobodi me od ovoga!“

Bog kaže: „Što se bojiš, pa to je u mojoj ruci.“ „Pa gledaj ovu bolest.“ „Pa to je u mojoj ruci“, kaže Bog. „Pa gledaj Bože nemam što jesti sutra, izbaciše me s posla.“ „Pa to sam te ja izbacio s posla, šta će ti posao.“ „Pa kako šta će mi posao, od čega ću živjeti?“ „ A zbilja živiš od tog posla, a ne od mene?“

„Bože, uzeo si mi muža, eno ode za drugom ženom, šta ću sada?“ Bog kaže: „Pa to sam ti ja dao da ode.“ „Bože ti ćeš mi muža upropastiti.“ „Ma nemoj. Hoćeš reći da ja ne volim tebe ni tvog muža? Zato što ga volim pustio sam da se on tamo zaljubi, da ti počneš tako snažno meni vjerovati da se tvoj muž sretan vrati i počnete skupa meni vjerovati.“ E, Bože tvoja strategija je teška.

Vidjet ćete kad budemo sada molili, kad najednom osjetite da Bog drži sve u svojoj ruci. I profesora koji te ispituje i tvoj pad na ispitu i indeks i prijavnicu i tebe i sve. Kako Bog drži i direktora i sve koji su oko tebe i sve druge. Kako drži ovaj mrak na ulici i one koji te hoće napasti i onog u tramvaju isto, sve drži u svojoj ruci. Kad to shvatiš da je Bog tebi zapravo dao tu bolest, i da sad tebe pita: „A šta ćeš sad?“ Pa ćeš shvatiti kako je zapravo lako iz svega izići, ili kako je sve lako nositi. Pazi, ili Bog sve vodi u tvojem životu, baš svaku sitnicu, i dobro i zlo ili uopće ne postoji. To je alternativa, trećega nema. Ako Bog ne vodi baš sve, onda on uopće nije Bog, onda bježi od toga Boga jer će te upropastiti. To nije Bog nego idol. Ako je Bog dakle samo neki stariji brat koji te mora osloboditi od đavla, od bolesti, od svega, onda to nije Bog. Onda je đavao neki užasan neprijatelj gdje Bog sad treba nekako polako pokušati ga nadvladati; sad ti trebaš Boga moliti i zaklinjati. Pa onda Bog skuplja svoje ljude negdje po komšiluku, ne znam gdje, pa skuplja ove pa one: „ Joj, anđeli pomozite, ako išta možemo.”

Pa jedva nekako nešto naprave. Tako mi obično gledamo. „Bože, ljudi će upropastiti moj grad, moju kuću i moju obitelj.“ Tko to? Je li Zagreb tvoj? Je li tvoja kuća zaista tvoja? Gdje si je kupio?

Gdje si to, prije nego si se rodio, kupovao svoju kuću i obitelj i majku i oca i ovaj grad. To je Božji grad, to je Božja kuća, Božja obitelj. Tijelo koje imaš to je Božje tijelo, ne tvoje. To Bog zna kako treba funkcionirati. Ali ono kroz što te Bog hoće provesti, to je samo jedno; vjeruj, uzdaj se, ojunači se, čvrsto nek bude tvoje srce, u Boga se uzdaj, kaže psalam. 

Naprosto stalno ponavljaj: uzdaj se, ojunači se. Oni koji se u Boga uzdaju, sve im ide na dobro. Onome koji vjeruje, sve je moguće. Da je tvoja vjera kao zrno gorušice, ništa ti ne bi bilo nemoguće. Bog je htio da postoji đavao, On je to dopustio. I kad te napastuje, Bog zna zašto. Pokazao je to u svome Sinu; Isus je rekao: „Odlazi sotono, samo se Bogu klanjaj.“ „Ne živi čovjek samo o kruhu.“  Ne iskušavam ja svoga Boga da vidim hoće li me spasiti, pa  se bacam kroz prozor ili iz auta van, da me spasi ako može. Ne, ja sam siguran; moj Bog me uvijek spašava. Ja znam da sam na njegovoj ruci, Ja znam da sam na njegovu dlanu, ja znam da je moje ime urezano u njegovu dlanu. 

Pogledaj u dlan Božji, vidjet ćeš da piše tvoje ime: Ana, Marija, Luka, Marko, Jozo, Ivan. Tvoje ime piše u njegovom dlanu. „Imenom sam te zazvao i ti si moj“, kaže On.

Nastavlja se…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitiza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakMEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)