Piše: Lana Poljak Branisavljević
LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ!
Dragi prijatelju, blagoslovljen ti ovaj poseban dan! Pitaš se zašto je poseban?
Upravo zato što danas njime prvi put prolaziš, jer ga je Netko baš tebi danas darovao i u njega te pozvao. I samo sada imaš priliku njime proći. Kakav će biti, što ćeš dobro danas učiniti, hoćeš li u njemu biti radostan?
Veliki dio ovog dana baš o tebi ovisi, o tvojim pogledima, odlukama i očekivanjima. Za početak našeg susreta donosim ti jednu kratku, ali istinitu priču. Priča ide ovako: ” Jednog sivog jutra u grad na sjeveru stigao je autobus pun izletnika i studenata. Putnici su sjedili jedan do drugoga umotani u teška zimska odjela, uspavani monotonim zvukom motora i grijanjem. Nitko nije govorio, svi su se sakrili iza novina i čitali. Najednom neki glas poviče: “Pozor!Pozor!”. Novine zašuškaše, glave se podigoše. ” Govori vozač.” Šutnja, svi su gledali prema vozaču i slušali glas koji je zvonio od važnosti. ” Svi odložite novine!”. Centimetar po centimetar novine su se spuštale. “Sada se okrenite i pogledajte osobu koja pokraj vas sjedi”. Pomalo iznenađeni svi poslušaše. Poneki se i nasmiješiše. ” Sada ponovite za mnom…”, nastavio je vozač. ” Dobar dan, susjede!”. Glasovi su bili bojažljivi, isprekidani, ali pregrade su brzo pale. Mnogi si pružiše ruke, studenti su se čak i zagrlili. Autobus je brujao od razgovora i radosti.
Ova priča me podsjetila kako je naš profesor Tomislav Ivančić često svoje slušatelje znao potaknuti da se okrenu osobi pokraj sebe i da joj kažu: Lijepo je što postojiš! Sjećam se kako sam u tim prilikama i ja “izlazila” iz svojih obzira, srama i predrasuda i kako se u mene “izlijevala” neka posebna ljepota i radost. Kako je lijepo kada netko pridigne tvoje dostojanstvo, kada te pohvali, ohrabri, uoči nešto dragocjeno u tebi, primijeti tvoj trud…
Probaj se prisjetiti kada si tako nešto doživio…Kada je to bilo? Tko je bila ta osoba koja te prepoznala? A kada si ti zadnji put nekome rekao: “Lijepo je što postojiš! Sretna sam što si u mom životu i što te poznajem! Zaista si dragocjen!”.
Možda danas nisu toliko aktualne novine kao u ovoj priči. Danas smo možda više zagledani u ekrane mobitela, laptopa, kompjutera ili televizora. Često smo zagledani u svoje brige, strahove i ranjenosti pa nismo sposobni primijetiti drugoga pokraj sebe… No, postoji Netko tko nas uvijek primjećuje. Netko čiji si ti neprocjenjivi biser. I kada si ti zaokupljen svojim poslovima, On te promatra i strpljivo čeka da se vaše oči susretnu. On nas uvijek iznova potiče da pogledamo osobu pokraj sebe, da imamo sućuti i ljubavi za nju, baš kao što On ima za nas.
U tjednu koji je pred nama probaj barem jednoj osobi iskreno iz svog srca reći: Lijepo je što postojiš! I promatraj što će se tada događati među vama. Promatraj kako će tvoja duša prodisati drugačije. Radujem se vašim iskustvima!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitiza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
