Živim u zaista lijepom i skladnom braku, ali nedostaje mi duhovno zajedništvo s mužem. On nema naviku, želju ni potrebu ići na misu. Ja ga, naravno, ne prisiljavam. On vjeruje u Boga na svoj način. U obitelji s njegove strane situacija je ista; majka aktivno živi vjeru, a otac ne. Jesu li to naučeni obrasci ponašanja koji se ne mogu ispraviti, genetika ili nešto drugo?
Može li brak biti dovoljno kvalitetan ako samo jedan supružnik živi vjeru, a drugi je potpuno navezan na materijalno i ima samo ovozemaljske vidike? Kaže se kako je muškarac blagoslovljen po ženi i obratno. Međutim, osjećam se nekako jadno kad moj muž na Svetoj Misi nije pored mene, posebno kada su blagdani i kada su svi oko mene sa svojim obiteljima. Znam da nikada nismo sami i da nam se Isus veseli, došli mi na misu sami ili s obitelji, u tenisicama ili cipelama…
Ali, isto tako, ovdje na Zemlji obraćeni smo jedni na druge i s te strane osjećam manjkavost jer ne mogu s mužem podijeliti duhovne vrijednosti koje njegujem i cijenim. Skeptična sam oko toga da možemo imati duboko duhovno zajedništvo (o kojem sam čitala u Hagiohr-u da je važno za dobar brak) ako samo ja primjenjujem hagioterapiju. A jako bih željela da imamo i to duhovno zajedništvo i da ga zajedno izgrađujemo. Molim Vas za pomoć.
Štefica
ODGOVORA HAGIOASISTENT, PROF. MARINKO BANOŽIĆ
Poštovana Štefice!
Želim Vam reći da razumijem vaše probleme i želju da ih riješite i da bude bolje. To je jedan od znakova da ste živi i da živite, da uočavate i primjećujete svoje poteškoće i poteškoće svojih bližnjih i, što je vrlo važno, da ih želite riješiti. Postoji anegdota o pustinjskom ocu koji je jedno vrijeme samo kukao i jadao se. Njegovi učenici, kojima je to već pomalo smetalo, zapitali su ga: „Pa dobro, što se žališ cijelo vrijeme?“ On im odgovori: „Nisam više u Božjoj milosti, posve me zaboravio.“ A učenici upitaše: „Pa kako to misliš? Jer, dobro izgledaš, zdrav si…“ Na to će pustinjak: „Pa to i jest problem. Već mjesec dana skroz mi je dobro. Bog mi nije dao ni jednu bol, patnju i problem da rješavam, kao da više ne računa na moju pomoć.“
Ovdje je izrečena sva istina o našim križevima, bolestima i teškoćama bilo koje vrste. Ovdje, na Zemlji, samo smo zato da se stalno opredjeljujemo i borimo za dobrotu, ljubav, istinu i ljepotu. A to znači – kad ti je teško, kad patiš, kad si pao, ustani i hodaj! Duhovni je život isto kao i duhovni rast, a duhovno ne možemo rasti ako se ne borimo i ne svladavamo razne prepreke na koje nailazimo. Zar dijete može naučiti hodati ako koji put ne padne? Kad padne, uvijek se ustane i, malo pomalo, prohoda.
Važno je znati da iz svih poteškoća i teških situacija postoji izlaz. Drugo je pitanje vidimo li mi taj izlaz ili ne. Ali, potpuno je sigurno da on postoji. Ne postoji osoba koja nema poteškoća, ali postoji bezbroj osoba koji svoje poteškoće ne uviđaju i misle da je u njihovu životu sve u redu i da nema potrebe bilo što mijenjati. To su, nažalost, duhovno uspavani ljudi i treba ih probuditi. Postoje ljudi koji imaju probleme te ih i uočavaju, znaju da im oni nanose puno boli, patnje i trauma, ali nemaju snage, nemoćni su da se suoče s tim problemima i trenutnom situacijom te krenu u traženje izlaza i promjenu na bolje. Oni su najveći patnici. To je krik i očaj duše. Njima treba pomoći!
Postoje ljudi koji imaju probleme, uočavaju ih, žele ih riješiti, ali ne znaju kako. Budući da su dovoljno mudri i znaju da nitko ne može znati sve, traže pomoć stručnjaka. Kad nam se auto pokvari, tražimo pomoć automehaničara, kad gradimo kuću ili sl., angažiramo majstore u građevini, kad imamo upalu pluća, idemo liječniku, kad imamo psihičkih problema, idemo psihologu ili psihijatru, kad hoćemo uspostaviti ili poboljšati svoj odnos sa Stvoriteljem, idemo svećeniku, itd. Kada se radi o problemima duhovne naravi, kao npr. besmislu, ranjenom dostojanstvu osobe, strahu od smrti, osjećaju krivnje i bezvrijednosti, lijenosti, nemoralnosti, narušenim međuljudskim odnosima… tražimo pomoć hagioasistenta.
Svatko je od nas kao pojedinac originalan, poseban i nezamjenjiv i kao takvi svi smo vezani i potrebni međusobne pomoći, što je posve jasno i prirodno te, kao takvo, funkcionira u praksi. Bez takvog stava i prakse čovječanstvo ne bi moglo opstati. Čestitam Vam i zahvaljujem što ste u stručnjacima antropološke medicine i hagioterapije prepoznali one koji Vam mogu pomoći u rješavanju Vašeg problema. On je doista rješiv i čim uđete u dublje razumijevanje pojma duhovnosti, duhovnog zajedništva i značenja Sv. Mise, rješavanje istog predstavljat će Vam veliku radost i slobodu. Ono za što tražite pomoć i što mislite da Vam manjka, a da biste trebali imati, zapravo već imate.
Svoj dopis počinjete sa: „Živim u zaista lijepom i skladnom braku, ali nedostaje mi duhovno zajedništvo s mužem.“ Lijep i skladan brak sigurno u sebi ima i duboko duhovno zajedništvo. Jer da nije tako, vaš brak ne bi mogao biti skladan i lijep. Ljepota i skladnost uvijek su karakteristike postojanja, tj. bitka. A bitak je apsolutni duh, osoba, naš Stvoritelj, koji je sama dobrota, istina, ljubav i ljepota. Kao što vidite, bitne karakteristike našeg Oca Nebeskog jesu ljepota i sklad. Znači, kad smo u skladu i ljepoti, jedno smo s Ocem, u Njegovu kraljevstvu i s Njim u duhovnom zajedništvu. Očito je da je i Vaš suprug u ljepoti i skladu, inače ne biste mogli biti s njim u tako kvalitetnim odnosima. Prema tome, ako ste s mužem u zaista lijepom i skladnom braku, samim time s njim ste u dubokom duhovnom zajedništvu i, s te strane, ne trebate imati nikakvih nedoumica.
Bitno je upiti tu istinu. Najbolje kroz sabrano razmatranje o ljepoti i ljubavi u svom braku, kako biste došli do čiste i jasne spoznaje i postali potpuno svjesni prave istine i veličanstvenosti vaše bračne zajednice. Promatrajte i otkrivajte svog supruga u njegovoj jedinstvenosti i dragocjenosti, onakvog kakvog ga je Otac Nebeski stvorio i kako je ta divna osoba odlučila baš s Vama u zajedništvu živjeti svoj život. Iz čega proizlazi da ste i Vi beskonačno dragocjeni i da Vaš suprug to u Vama vidi.
Druga je nedoumica duhovnost. Duhovnost je puno širi pojam od religioznosti i vjere. Duhovan može biti svaki čovjek, bez obzira na religioznost. Religiozan čovjek nije nužno i duhovan. Vaš suprug može biti duhovan, bez obzira ide li na Sv. Misu ili ne. On može biti i u zajedništvu sa Stvoriteljem, ako teži misliti, govoriti i činiti dobro. Dakle, čim ste zajedno s njim u dobroti, ljubavi, istini i ljepoti, itekako ostvarujete duhovno zajedništvo. Otac nebeski bezuvjetno nas ljubi; prema tome ne postavlja ni taj uvjet odlazaka na Sv. Mise da bi nas ljubio i spasio. Sjetite se desnog razbojnika; niti se kajao, niti ispovijedao, samo je povjerovao i bio spašen, te postao prvi kršćanski svetac – sv. Dizma.
Postoji i opasnost lažne pobožnosti i farizejstva i s tim u vezi rašireno mišljenje da se ljudi spašavaju samim odlascima i samim prisustvovanjem vjerskim obredima. Laž! Nije svatko tko ide u crkvu nužno dobar i spašen, a tko ne ide, zao i nespašen. Najvažnija su dobra djela i stalno obraćanje ka dobroti i ljubavi. Ne mogu svi ljudi biti kršćani, a i ne moraju, da bi se spasili. Sve nas, bez obzira na religiju, spašava Isus Krist, po svom milosrđu, a ne našim zaslugama.
Netko je jednom rekao da je Sveta Misa najvažniji događaj na svijetu te da se isplati ići do na kraj svijeta da bismo prisustvovali tom veličanstvenom događanju. Ma što mi o Njoj rekli uvijek je više od toga i pravu istinu o Njoj čovjek ne može do kraja izreći. Sveta Misa uistinu je susret s Isusom Kristom, predanje i zajedništvo s Gospodinom. To je milosno darivanje ničim zasluženo, sreća i radost. Tu mogu doći samo oni koji su pozvani, a koji bi trebali tu primljenu ljubav i svjetlost davati drugima. Nemoguće je da Vaš suprug u Vama ne primijeti sve ono dobro i lijepo što ste u crkvi dobili.
Zato bi bilo dobro, kada dođete doma sa Sv. Mise, da jednostavno zračite to doživljeno zajedništvo s Isusom i neposredno ga duhom prenosite na supruga, što će on prepoznati, osjetiti i primiti. Tako ćete pomoći sebi i suprugu ostvariti duboko duhovno jedinstvo i radost, bez obzira što on nije fizički bio na Sv. Misi. Samo se nemojte puno opterećivati time da to nije baš tako lako učiniti. Na nama je da treniramo i uporno pokušavamo sve dok ne uspijemo.
Na pitanje mogu li se naučeni obrasci ponašanja i genetske karakteristike mijenjati odgovor je potvrdan. Suvremena znanstvena otkrića govore nam da je čovjek samo djelomično određen genetskim naslijeđem te da postaje onakav kakvim se, po svojoj slobodi, odlučuje biti. Naučeni obrasci ponašanja nisu ništa drugo nego navike koje se također, upisivanjem drugih pozitivnih navika, mogu mijenjati. Prema tome, čovjekova je sudbina njegova sloboda.
Postoji zlatno pravilo u hagioterapiji da kad želimo mijenjati drugoga, najprije trebamo mijenjati sebe. Tako ćete Vi, malo pomalo, kroz svoj duhovni rast utjecati na duhovni rast svog muža te ćete neprestanim otkrivanjem jedinstvenosti i originalnosti jedno u drugome rasti u duhovnom zajedništvu. Vjerujem i znam da ćete u tome i uspjeti. Želim Vam puno radosti i sreće!
Lijepo je što postojite!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
