U ovom tjednu dok idemo prema godišnjici smrti profesora Ivančića (17.2.) kao poklon i motivaciju svima nama pripremili smo tekstove o životu i radu Tomislava Ivančića, koji su bili objavljeni u prošlim brojevima časopisa Hagio.hr. Nemoguće je nabrojati sve, no najlakše ćemo se približiti se liku i djelu profesora kroz iskustva onih čije je živote promijenio i obilježio. Danas krećemo s prvim u nizu.

Piše: dr.sc. Igor Kanižaj

Vodim vas u 1963. godinu. Nalazimo se u Rimu gdje mladi Tomislav Ivančić iz hrvatskog Davora studira na prestižnoj Gregoriani. Nisu svi imali priliku studirati na elitnom sveučilištu. Bilo je to vrijeme u kojemu je obrazovanje bila privilegija izabranih, a u ovom slučaju i predodređenih. Upravo 1963. godine objavljena je Inter Mirifica – dekret II. vatikanskog koncila o sredstvima društvene komunikacije. Bio je to velik iskorak prema medijima i pozivu na aktivnije korištenje medija. Usuđujemo se reći kako većinu onoga što je opisano u dekretu još uvijek nismo ostvarili. Već 1971. godine objavljen je pastoralni naputak Communio et progressio, koji je otišao korak dalje pa ističe: „Sredstva su priopćivanja poput javne govornice gdje ljudi mogu postavljati pitanja i davati odgovore. To iznošenje i suočavanje različitih mišljenja ima dubok odraz na društveni život, obogaćuje ga i unapređuje njegov razvitak“, ističe se u naputku.

„Premda je svijet medija različito otvoren kršćanskom navještaju i uopće crkvenomu djelovanju, crkveni službenici, kao i Crkva u cjelini, moraju prihvatiti izazov sudjelovanja i svjedočenja u njemu” (Communioetprogressio, 1971). Tomislav Ivančić će vrlo rano prepoznati ulogu i značaj medija u našem društvu te će svoju evangelizaciju i formativni dio u velikoj mjeri temeljiti i na medijima. No, prije nego što se osvrnemo na njegovo vješto korištenje medija, valja istaknuti sljedeće. Danas se često govori o procesu medijatacije religije – procesa u kojemu, kako navodi Harvard, razne društvene institucije dolaze pod snažni utjecaj medija i njihove logike. Danas možemo vidjeti brojne osobe koje se žele svidjeti medijima pa s vremenom poprimaju medijsku logiku.

No, naša se komunikacija temelji na redovitim tjednim susretima, uživo, iz tjedna u tjedan, ona je homogena, za razliku od disperziranog medijskog svijeta. Razmislimo o sljedećem: što bi neki  mediji, političari, interesne skupine danas dale kada bi imate takvu snagu susreta iz tjedna u tjedan?

Upravo je na temelju te činjenice prof. Ivančić bio itekako svjestan mogućnosti koje Crkva ima, ali i izazova i prilika koje će se pojaviti na tom putu. Ta je svjesnost bila duboko urezana u njegovo javno djelovanje.

U kontekstu medija bio je izvrstan znanstvenik

Njegovo djelovanje u kontekstu medija možemo danas promatrati na nekoliko razina.

  1. Prije svega, bio je izvrstan znanstvenik i komunikator s neupitnim plodovima rada. Više od 90 djela i radova tome najbolje govore u prilog. Medijske djelatnike privlačili su brojni plodovi i on je vješto znao komunicirati s njima, ali ni u jednom trenutku nije preuzeo obrasce medijske logike. Imao je vrlo jasna pravila. Nije se dao impresionirati blještavilom medija, subjektivnim pohvalama slušatelja i gledatelja. Zbog toga je postao vjerodostojan.
  • Mediji su intenzivno pratili njegov rad. Pratili su ga u dobru i u zlu. Kada je predstavljao svoj rad, kada je vodio seminare, ali i u teškim trenutcima, što je najviše osjetio 2001. godine kada je izabran za rektora Sveučilišta u Zagrebu, a pogotovo u trenutku odreknuća od te službe. Tek nam predstoji napraviti detaljnu analizu svih događaja koji su obilježili ovaj uistinu važan povijesni trenutak u Hrvatskoj jer se i danas o tome u našoj javnosti vrlo malo zna.
  • Bio je neumoran u evangelizaciji putem medija. Sigurno niste zapamtili samo ova dva crkvena dokumenta koja sam naveo, a koji govore o medijima. On nije čekao poticaje i preporuke kako bi sam prepoznao važnost komunikacije, već je to živio, gotovo prirodno. Vjerujem da smo većina od nas ovdje zahvaćena Profesorovom terapijom, i da – zbog milosti koju smo imali – imamo i obvezu suočiti se s većim zahtjevima. Nama koji se sada spominjemo njegova života ne ostaje samo diviti se, nego i djelovati onako kako nas je kao profesor učio. Pritom se moramo čuvati opasnosti kopirati ga i zastati na stupnju do kojega smo došli s njim. Pozvani smo rasti i ići naprijed znajući da nam njegove smjernice i živi Bog čuvaju leđa – ako smo s Isusom povezani. Tek u povezanosti s Isusom ribari, njegovi učenici, mogli su napuniti mreže. Tako i mi danas. Možemo zamahnuti i lijevo i desno s našim mrežama – digitalnim, medijskim, odgojnim, evangelizacijskim – ali bez Isusa će te mreže ostati prazne. Ako ne vidimo Kraljevstvo Nebesko na zemlji, onda to znači da smo samo suho sjemenje koje ne klije, ne daje rod. Učenje prof. Ivančića nije samo zato da bismo time tješili druge, nego da bismo neprestano propitivali sebe.
  • Kao kršćane i Crkvu nije nas štedio. Bio je odlučan svojim stavovima o tome da smo manjkavošću i nevidljivošću ljubavi doveli do toga da je Bog postao nevidljiv. Samo će rijetki prigrliti svaku priliku da se otisnu u medije i iskoriste svaku mogućnost koju imaju da promoviraju dobro, stoga iz njegova života možemo toliko toga naučiti. Njegov je život snažna poruka našim intelektualcima: nemojte biti osamljenici kako je još 1921. napisao francuski filozof Sertillanges.

Profesor Ivančić u potpunosti se predao. Pustio je da ga vode kamo neće. Ostavio je iza sebe duboku brazdu. Orao je široko i duboko, kao njegovi prijatelji iz Davora. Gledajući njegov cijeli medijski opus, vidimo živo svjedočanstvo osobe koja se u potpunosti predala u službu, bez kalkulacija, pridržaja i straha od toga što će drugi reći i kako će reagirati.

Ovih zadnjih pet minuta iz ovoga promišljanja volio bih da svatko od nas pokuša pronaći poruku za sebe iz njegova života. Moramo pronaći poruku za nas za izazove 21. stoljeća. Iako ga nisam često sretao, niti sam imao priliku svakodnevno biti uz njega, poput vas koji ste nas večeras okupili, evo što sam osobno naučio iz njegova života:


1. Ne bojte se govoriti, istupati, boriti se za istinu. Usudite se iskoračiti i svojim životom pokazati da vam je stalo. Nemojte se bojati medija i novih tehnologija, kako je u svom posljednjem apostolskom pismu Brzi razvoj napisao sv. Ivan Pavao II.

2. Gradite čovjekoljubivo društvo i obitelji.To je jedna od njegovih glavnih poruka odgojno-obrazovnim djelatnicima s kojima je toliko vremena proveo jer je znao da oni svojim radom i požrtvovnošću mogu donijeti toliko dobra našem društvu. Uložio je velik napor da ih probudi i osnaži za dobra djela.

3. Šalite se s ovim našim svakodnevicama i budite radosni usprkos svemu, a neuspjeh nemojte shvaćati previše ozbiljno.

4. Budite neustrašivi u svom poslanju, u svojim obiteljima, na radnom mjestu, u svim prilikama koje imate da činite dobro jedni drugima.

Na kraju dopustimo profesoru da progovori:

„Tko si – najbolje pokazuješ u trenutcima kad trebaš podnijeti suprotstavljanje. Bit čovjekova života jest rast, uspon, koračanje prema sve boljem i savršenijem. Hrabri osvajaju životne vrhunce!“

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.