Pripremila Božena Sučić, mr. pharm.
U jednom laboratoriju na zidu, ispod pitanja „Što je znanost?“ piše: “Ako je zeleno i
kreće se: biologija; ako je jakog mirisa: kemija; ako ne funkcionira: fizika; ako je
nerazumljivo: matematika; ako nema smisla: ekonomija i sociologija, a ako sve to
zajedno čini: medicina.”
Što je znanost i daje li odgovore na mnogobrojna pitanja o životu, svijetu
kojem živimo, čovjeku? Koliko teologija može biti konkretna, opipljiva, razumljiva?
Može li znanstvenik biti ateist? Kakav istraživač je vjernik? Je li znanost traženje
odgovora na pitanja, uz dokaze i argumente, a vjera davanje odgovora na pitanja, ali
bez dokaza i argumenata? Moguće dodirne točke vjere i znanosti uvijek otvaraju
diskusiju te preispituju znanja, osobne stavove i uvjerenja.
Dr. sc. Tomislav Ivančić, profesor emeritus na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu u Zagrebu, i dr. sc. Vladimir Paar, akademik, profesor na Prirodoslovno-
matematičkom fakultetu u Zagrebu, susreli su se u Našicama i Osijeku i iznijeli svoje
stavove na temu teologija i znanost.
Teologija je proučavanje Boga ili religiozno učenje te nastoji sistematizirati i
potkrijepiti vjerske dogme i vjerovanja. Teologija proučava pojave i biti najvišeg duha
ili bića, te odnos između njega, svijeta i čovjeka, bavi se pitanjima vjere, govorom o
Bogu, o njegovoj naravi.
Znanost je organizirani sustav sveukupnog ljudskog znanja stečen opažanjem
procesa i pojava u prirodi i društvu, koji je obrađen racionalnim, znanstveno
prihvatljivim metodama. Cilj znanosti je istražiti, analizirati, opisati i objasniti stvarnost
te odrediti odnos između uzroka i posljedice. Ciljevi znanosti ovise o društvenom,
političkom, ekonomskom kontekstu određenog vremena i mjesta.
ZNANOST i znanost
Odakle smo ovdje na Zemlji, zašto postojimo, kamo odlazimo s ove planete? Pitanja
su koja će si postaviti svatko tko pokušava dokučiti tajne egzistencije. Na Zemlji ima
sedam milijardi ljudi, ali nitko ne zna odgovor.
Teologija proučava temelje svih temelja, istražuje ispod materijalnog svemira,
pokušava dokučiti smisao čovjekova postojanja te dati konkretan odgovor da nismo
slučajno ovdje. Biologija proučava život, ali ne zna što je život; u psihologiji se uči što
je psiha, ali psihu u biti nitko ne zna definirati, tumačio je na tribini prof. Ivančić.
Nadalje je ustanovio kako je pitanje čovjekove duhovne dimenzije sve
aktualnije i naglasio kako čovjeka još nitko nije proučavao: „Proučavali smo njegovo
tijelo – to je medicina, proučavali svijet oko nas – prirodne znanosti; proučavali smo
njegov odnos sa Stvoriteljem – to je teologija, to je vjera. Ali nigdje ne dobivamo
odgovor te i dalje ne znamo tko je čovjek. A čovjek najviše pati od toga što je čovjek,
od smisla i besmisla, ovisnosti, suicida, depresije.“
Poručio je i kako je bez teologije i filozofije nemoguće upoznati čovjeka, a pogotovo odnos teologije i društva, Crkve i države. Prof. Ivančić rješenje nalazi tek na razini duha. Okrenemo li se oko sebe možemo uvidjeti da o Stvoritelju govori cijela priroda, savjest, proročki spisi (objava),sve religije i sam Isus Krist.
Teologija je humanistička znanost i služi se humanističkim sredstvima u ispitivanju temeljnih čovjekovih zakonitosti.Postoje beskrajne tajne u našem fizičkom svijetu koje ne možemo osjetiti i ostaju nam nedokučive pa ih pokušavamo odgonetnuti raznim mjerenjima,istraživanjima, razumom.
No, dogodi se da i razum više ne može dalje. Jer, prirodnoznanstve metode kojima se danas služi znanost ne mogu ispitivati Boga. Ne može se ispitivati ljubav niti izmjeriti riječ, ali svi znamo da postoje. Znanost istražuje ono što je već stvoreno i pokušava dati odgovore, dok vjernici znaju da je sve dano od Stvoritelja. Tek se intuicijom može dalje jer je ona sveobuhvatna i spoznaje cjelinu.
Teološke znanosti proučavaju Objavu s uvjerenjem da je od Stvoritelja (stari zavjet, hinduističke knjige, budističke knjige) te na taj način dobivaju čvrstu potvrdu.
Povijest je više puta dokazala kako je ideologija najveći protivnik znanosti,
istine i čovjeka. Ona je skretanje od istine.
Potrebno je da čovjek bude kritičan prema informacijama kojima je zatrpan, da spozna tko je i da bude siguran da nije tek slučaj na Zemlji. Tek tada može dobiti uvid u pravu cjelinu, biti otvoren prema novim idejama, biti kreativan i slobodan u istraživanju.

Nije bit života nešto naučiti i stati, već uvijek iznova istraživati svijet oko sebe i razvijati se, učiti i učiti. Jer vjera je uvjerenje, otvaranje očiju, spoznavanje cjeline.
Dok znanost ispituje materijalni svijet, vjera se bavi duhovnim, a jedno i drugo
je znanost. I dok sve što nas okružuje potvrđuje Stvoritelja, nemoguće je biti vrhunski znanstvenik, a biti ateist, zaključio je prof. Ivančić.
Postanak svijeta
Teološke znanosti i prirodne znanosti imaju različite metode i različite ciljeve
istraživanja, primjetio je akademik Paar na početku svog izlaganja, a kao uvijek
aktualna pitanja istaknuo postanak svijeta i postanak čovjeka i života.
Akademik Paar je nadalje objasnio da različite informacije koje dobivamo od
prirodnih znanosti nisu korektne niti su u skladu sa znanstvenim činjenicama jer su
opterećene ideologijom. Nastavio je s primjerima: 1900-te prirodna znanost
(astronomija i fizika) je suvereno tvrdila da svemir oduvijek postoji i uvijek će
postojati. To je bila prirodno-znanstvena slika svijeta.
Petnaest godina kasnije, Einstein je u okviru teorije relativnosti pokušavao riješiti jednadžbu svemira vjerujući da će, ako riješi nepoznanicu o postanaku svemira, moći riješiti i nepoznanicu postanka života.

Međutim, dobio je rješenje koje je pokazivalo da svemir nije stalan,
već se ili širi ili skuplja, a što je bilo potpuno suprotno tadašnjoj postavljenoj
znanstvenoj teoriji. Tada je u svoju jednadžbu unio kozmološku konstantu i dobio
rezulat da je svemir vječan, da oduvijek postoji i da će zauvijek postojati. Tako je
njegova teorija potvrđivala ono što znanost kaže.
Ali, Georges Edouard Lemaître (belgijski isusovac, matematičar i astronom),
otkrio je da je Einstein u jednadžbi „naštimao“ rezultat (kao što to rade ekonomisti u
svojim projekcijama kako bi dobili dobru sliku). Rješivši originalnu jednadžbu svemira
dobio je, kao i Einstein, rezultat da svemir nije stalan, iako je tadašnja znanost tvrdila
suprotno. Lemaître je postavio teoriju da se svemir na kraju skupljanja mora skupiti u
jednu polazišnu točku, tzv. kozmičko jaje.
Prije otprilike 14 milijardi godina u toj je „točki“ s ogromnom energijom, pri vrlo
visokoj temperaturi (više od 1032 stupnja), nastala eksplozija, nakon čega se svemir
širi i hladi do današnjeg stanja. S velikim praskom započelo je vrijeme i prostor,
početne čestice vrlo visokih energija udruživale su se u nove čestice koje su u dale atome, zvijezde i galaksije. Zemlja, kao planet zvijezde Sunca, mogla je nastati prije
četiri milijarde godina. Iz tog jajeta svemir se još i danas širi.
Danas je teorija velikog praska znanstveno priznata (umjesto one o vječnom
svemiru). To upućuje i na korelaciju prirodnih znanosti i vjere, jer se nameće pitanje:
a tko je stvorio svemir?
Prirodna znanost nije imala odgovor na to pitanje. Lemaitre je bio žestoko
napadnut jer se smatralo da čovjek Crkve pokušava nametnuti sliku stvaranja svijeta
prirodnim znanostima. Kasnije su nađeni izravni dokazi kako je svemir nastao u
jednom jedinom trenutku.
Einstein je ustanovio: „Prije nego je Stvoritelj stvorio svijet
nije bilo ničega, a u trenutku stvaranja stvoreno je i vrijeme“.
Time je citirao sv. Augustina, a i naveo ga kao svoj izvor.
Tajna života
Znanost danas pokušava otkriti i tajnu života. Šifra života zapisana u ljudskom
genomu polako se otkriva tek posljednjih desetljeća. Mnogi kažu da je to samo dokaz
Božje svemoći, jer samo Bog može stvoriti nešto tako savršeno, dok će drugi reći
kako je riječ o trijumfu znanosti jer znanost konačno spoznala i objasnila šifru života.

Obično se prešućuje tko je otac genetike te tko je dokazao da se nasljedna
svojstva prenose genima (koji su dio genoma). Bio je to Gregor Mendel, redovnik iz
Brna. U doba kad je on živio, znanost je tek pokušavala razumjeti razmnožavanje,
nasljeđivanje je bilo velika nepoznanica, a polemike su vođene oko uloge muške i
ženske spolne stanice.
Znalo se da sparivanjem određenih biljnih vrsta, koje su različitog izgleda, nastaju hibridi koji mogu pokazivati osobine oba roditelja, ali i da te osobine ponekad izostanu. Primjećeno je i da se u kasnijim generacijama mogu opet pojaviti. Sam princip nasljeđivanja bio je nepoznat.
Mendel je za test organizam uzeo je obični, vrtni grašak (pisum sativum);
oprašivao je međusobno biljke koje su se razlikovale po određenim osobinama.
Vjerodostojnost njegovog pokusa leži u dugotrajnom kontinuiranom radu s graškom,
pratio ga je 8 godina, u više od 20.000 eksperimenata. Neke je biljke pratio čak kroz
7 generacija.
Iz rezultata koje je imao pred sobom, Mendel je zaključio da svako sjeme
sadrži dva karaktera/svojstva koji određuju izražavanje pojedine osobine. Jednu
osobinu sjeme bi dobilo iz ženske, a drugu iz muške spolne stanice. Rezultate svoga
rada Mendel je objavio u obliku znanstvenog članka pod nazivom “Eksperimenti u hibridizaciji biljaka” (Versuche ûber Pflanzenhybriden) u malom znanstvenom
časopisu Prirodoslovnog društva iz Brna 1866. godine.
Postojalo je samo 115 kopija časopisa, stoga ni ne čudi da se za Mendela i
njegov rad nije čulo. Oni koji su članak pročitali, nisu bili ni najmanje impresionirani
otkrićima. Međutim, Mendel je imao jaku podršku tadašnjeg nadbiskupa koji je
odobrio sva ta eksperimentiranja s obrazloženjem da se prirodni zakoni trebaju
spoznavati.
„Danas smo u situaciji velikih izazova prirodnih znanosti kada se relativizira
naše znanje“, poručio nam je dalje akademik Paar. Što je bilo u trenutku nula
stvaranja svijeta, znanost nikada neće saznati i tu nastaje suptilna veza znanosti i
teologije.
Jer, prirodni zakoni koji vrijede, a to su na razini osnovnih djelića materije
zakoni kvantne fizike, proizlazi da od trenutka 0 do trenutka
0,00000000000000000000000000000000000000001 sekunde nisu vrijedili prirodni
zakoni koje danas znamo. To je tajanstveni trenutak stvaranja svijeta koji je za
prirodne znanosti ostao tajna. Trenutak kada je Stvoritelj stvarao svijet ostao je tajna.
Biološka evolucija
Biološka evolucija često se koristi kao argument protiv teoloških znanosti. Tim
problemom se bavio i Ivan Pavao II. koji je zagovarao stav da je biološka evolucija
potpuno u skladu s vjerom, kada i ako se dokaže. Apsolutno je nemoguće da se
ljudski genom razvio slučajno. Svatko u svom tijelu ima milijun milijardi bioloških
stanica, a svaka stanica ima genom (skup kromosoma) koji sadrži šifru.

Šifra je sastavljena od tri milijarde građevnih jedinica tj. nukleotida.
Ako razmotamo taj lanac – deoksiribonukleinsku kiselinu iz jedne stanice, on je
dug dva metra. Ako bismo iz jednog čovjeka, iz svih njegovih stanica, razmotali sve
te niti, dobili bismo lanac sto puta dulji od udaljenosti Zemlje do Sunca.
Ljudski genom je fantastičan tekst koji bi stao u tisuću knjiga sa po tisuću stranica gusto
tiskanog teksta. Taj tekst savršeno organizira sve životne procese u tijelu.
Teoriju biološke evolucije postavio je skolastički teolog u 13. stoljeću.
Mi danas ne znamo kako može takvo savršenstvo nastati. Kako onda objasniti onaj
„jedan korak“ koji čovjeka razlikuje od čimpanze? Razlika u genomima čovjeka i
majmuna je ogromna ako se sagledava cijeli genom, a ne samo njegov dijelić.
U velikom znanstvenom radu koji se uskoro treba objaviti, najavio je
akademik, novom računalnom metodom za traženje korelacija unutar šifre ljudskog genoma otkrili smo da je razlika između genoma čovjeka i njegovog najbližeg rođaka
čimpanze višestruko veća nego što je dosad znanosti bilo poznato.
Do sada su biolozi tvrdili da je razlika samo u jedan posto jer nisu sagledavali cjelinu, odnosno mislili su da je genom „smeće“ stanice, a zapravo se radi o kontrolnoj postaji stanice koja kontrolira rad gena.
Susret znanosti i vjere je u čovjeku
Nema napretka ljudskog roda bez znanosti i nema znanosti, niti novih otkrića, bez
vjere. “Jaka” vjera ima potrebu za “jakim” razumom, opipljivim dokazima. Korijeni
znanosti nalaze se već u grčkoj filozofskoj misli Platona i Aristotela koji su ustvrdili da
znanost mora sadržavati jasne, nužne i sveobuhvatne principe te iz njih mora izvoditi
sigurno znanje.
Teologija upućuje na činjenicu da jednostrano korištenje pojma znanosti i
njenog shvaćanja vodi do osiromašenja stvarnosti te ograničava čovjeka na uske i
točno određene odnose.
Teologija ne treba samo slijediti rezultate znanstvenih istraživanja već
otvoreno i suvereno postavljati pitanja znanosti. Ona se treba otvoriti, osluškivati i
ulaziti u dijalog s modernom kulturom, razmjenjivati s njom ideje i nove poticaje.
Znanost, proučavajući materijalnu stvarnost oko nas, daje odgovore čovjeku
odozdola, a vjera nam odgovore o čovjeku, životu, postanku svega oko nas i smislu
daje odozgo.
Možemo reći da se susret vjere i znanosti događa u čovjeku, daje mu
smisao za kojim čezne, istinu koja otklanja njegove sumnje, odgovore na pitanja,
spoznaju svog savršenstva i neprocjenjive vrijednosti.
„ Znanje o postojanju nečega u što ne možemo prodrijeti, o manifestacijama najdublje svrhe i najblistavije ljepote – upravo to znanje i ta emocija sačinjavaju istinski religiozan stav; u tom, i jedino tom smislu, ja sam duboko religiozan čovjek”.
A.Einstein.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)