Piše: Marijo Jakešević
Kroz Molitvenu obranu domovine svatko je sebi rezervirao susret od sat vremena. Nije lako uvijek doći u zakazano vrijeme. Nekad sam znao pomisliti: „Što mi ovo treba? Bolje da se naspavam, sutra se neću moći koncentrirati na posao…” Dogodilo se da sam i odgodio susret.
Baš u to vrijeme planirali smo radove na terasi. Veselio sam se tome: stavit ćemo nove pločice, pregletati, prebojati, sve će biti novo. Nosilo me to nekoliko dana. Jedne večeri dok sam razmišljao kako se moram ustati u zakazano vrijeme molitve za domovinu, kroz glavu mi je prošlo kako se toliko veselim tom uređenju, materijalnom i izvanjskom, a susretu s Isusom u zakazano vrijeme molitve se baš i ne veselim, to više gledam kao obavezu.
Odlučio sam: „Moj prijatelju, ja moram mijenjati stav prema tebi. Ako mi je molitva samo obaveza, ja sam od molitve napravio žrtvu, a ti si mi, prijatelju, rekao da ne želiš žrtvu.“
Promjena stava kod moje molitve bila je iznenađujuće jednostavna. Umjesto da gledam kako se moram probuditi u to vrijeme i moliti sat vremena, odlučio sam da ću se veseliti tom susretu s mojim prijateljem.
Na kraju krajeva, ne susrećem se s bilo kim. To je moj prijatelj, onaj što me uvijek čeka…i moj teret nosi.
Isto sam počeo primjenjivati i u ostalim molitvama. Koliko puta sam rastreseno molio molitvu Oče naš. Uvijek mi nešto odvlači misli: što moram napraviti, što sam radio, što je ovaj rekao…
Sad se samo sjetim: Oče, ja ću se u ovih nekoliko minuta s tobom susresti. Veselim se susretu s tobom.
Ima li išta ljepše i važnije od susreta s Ocem?
Hvala ti što ti se uvijek mogu vratiti.
Oče, u susretu s tobom ja ponovno susrećem sebe.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
