Iz knjige Budi odvažan i hrabar
BUDI CJELOVIT
Odnos srca i razuma uvijek je u povijesti bilo teško uskladiti. Bilo je vremena kad je srce zavladalo svijetom, ali potom su dolazila vremena kad je razum prevladao. Bilo je vremena kad su vjera i kultura bile snaga pojedinih razdoblja, ali tad su dolazila vremena kad je znanost preuzela maha i sebe postavila na samo Božje prijestolje. Taj odnos znanosti i vjere, ljubavi i znanja teško prodire u srca. Znanstvenici su izgradili svijet, gradove, ceste, industriju, politike, društva, strojeve i čovjekov ambijent. Zato smatraju da imaju razloga da se postave na najviše prijestolje na zemlji. Smatraju da su oni neka vrsta malih bogova, da oni znaju što je budućnost svijeta, da oni znaju kako se može spasiti čovječanstvo. Znanost ih je uzoholila do toga da su gradili ,kulu babilonsku”, koja se onda u pojedinim epohama srušila i ostavila ruševine, koje mi danas proučavamo ne shvaćajući zašto su tako visoke civilizacije propale. Razum se i u francuskoj revoluciji i osobito u prosvjetiteljstvu digao iznad srca, ljubavi i čovjekoljubivosti te je stvorio zagađeni zrak, vode i hranu, zagađene međuljudske odnose i nesposobnost ljudi da se slože, da se poštuju i da vjeruju jedni drugima i Bogu.
Bilo je vremena u kojima je cvjetala umjetnost, glazba, opća kultura i moral ljudi. No, tad su dolazila vremena kad se postavljalo srce iznad svega, kad se htjelo samo vladati svijetom, kad se umjetnost i ljepota postavljala iznad istine, znanja i dobrote. Tad je ljepota postala sama sebi klica razaranja. Ljepota se pretvorila u svoju suprotnost, u ružnoću. Počelo se smatrati da je već sama tehnika umjetnosti ljepota. Tako se i ružno moglo prikazati kao umjetnost, tako se besmisao htio postaviti kao smisao, tako se i zlo htjelo postaviti kao dobro. Nakon toga su dolazila vremena morala i etike. Čvrsta stega, samozatajnost, herojska vremena, dali su najdragocjenije temelje novim civlizacijama, gradovima i državama. No moral je bio samo dotle jak dok nije svojom snagom iznio
nove države, nova bogatstva i tako odvratio čovjekov pogled od onoga što je etičko, dobro, što je plemenito i što je vrjednota, a svratio pogled na ono što je bogatstvo, površinsko, što čovjeka zavodi. Tako se etičnost i moralnost pretvarala u svoju suprotnost, donijela je velike države i veliku snagu vojske, uprave, znanosti i kulture. No, obogaćena počela je sama sebe izjedati, padati u nemoral, počela je biti farizejska i tako propala.
Očito je da se na samom razumu ne može graditi, ali da ni samo srce nije sposobno razumjeti i izgraditi svijet. No ni sam moral nije dovoljan da svijet bude stabilan. Potreban je čitav čovjek, s kulturom i vjerom, čovjek sa znanjem, razumom i znanošću, ali i čovjek sa svojom etičnošću, moralom, vrlinama i plemenitošću. Samo tijelo nije čovjek i sama psiha nije čovjek, ali ni sam duh nije čovjek. Samo to zajedno je čovjek, tjelesno-duhovno biće. Stoga je i cilj svega na zemlji zapravo čovjek. Sve što je Bog stvorio treba služiti čovjeku, a to znači kako treba služiti njegovu tijelu da živi tako i njegovoj psihi da postane plemenita, da istražuje, da se odlučuje za dobro, ali tako i čovjekovoj savjesti i njegovu duhu, njegovom intelektu i njegovom karakteru, njegovoj osobnosti i njegovu životu da povezan s Bogom živi cjelovito čitavu stvarnost neba i zemlje. Samo se cjelovito može voljeti, samo se cjelovito može razumjeti i živjeti i zato se odlučivati.
Oscar Wilde je napisao zanimljivu rečenicu u ovom kontekstu: ˝Važnije je da se netko raduje cvatu ruže, nego da njezine korijene stavi pod mikroskop.” Time što znamo koji je sastav ruže i njezinog stabalca nismo saznali što je ruža, zašto je ona dragocijena, zašto je sadimo, stavljamo na stol i na oltare. Tek kad se cjelovito zagledamo u ružin cvat, kad omirišemo njezin miris, kad se zagledamo u njezine boje, dodirnemo nježnost njezinih latica, zagledamo se u tajnovitost i intimu njezine čaške postajemo svjesni da se radi o svestranom biću, koje je Bog stavio pred čovjeka da bi lakše prepoznao Božje znakove i Božju prisutnost na zemlji. Sve na zemlji nosi naime dah Svemogućega. Sve je na zemlji kao miljokaz da ideš ususret Bogu i da ga tu susrećeš. Nemoguće je ići trijezan i otvorenih očiju zemljom, nemoguće je biti dobar čovjek i otvorena srca, a ne susresti Stvoritelja.
Sveti Augustin je rekao: Nitko ne može izgubiti vjeru osim ako je sam iz sebe izbaci.” Nitko ne može previdjeti Boga osim ako zatvori oči da ga ne bi vidio. Nitko ne može ne biti dobar, osim ako odbaci tu misao i čežnju da nekome učini dobro djelo. Ne upoznaje se vrjednota čovjeka u kirurškom zahvatu u njegovo srce ili mozak, ne prepoznaje se fotografiranjem tko je čovjek ili mjerenjem njegova pulsa, temperature i prebrajanjem njegovih organa, proučavanjem njegove anatomije, nego gledanjem njega kao cjeline. To naime znači gledanje njegove osobnosti, njegova duha, koji sve atome i sve organe drži u savršenoj cjelini i osmišljava ih u funkciji. Znanost bez duha može biti nečovječna. Razum bez srca je hladan i može prouzročiti užase. Srce bez razuma može biti fanatično. Osobnost ujedinjuje u sebi sve i ona nas neprestano vodi u središte, jer u sredini je istina, kaže stara poslovica. A konačno istina je Bog. Tražeći sredinu naići ćemo na istinu, a ona će nas odvesti do Boga.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)