Vjerujem da si sigurno u svome životu barem jednom doživio nepravdu ili uvredu, bio povrijeđen ili se osjetio napadnut. U tim trenucima svatko od nas, bez iznimke, doživljava nemir, uznemirenost, ljutnju i bijes. Svi se tada krećemo braniti, netko povišenim tonom i “sipanjem” protuargumenata, želeći uvjeriti “drugu stranu” da je u krivu, drugi pak šutnjom i povlačenjem u svoje misli vodeći unutarnje dijaloge sa osobom koja ju je povrijedila. Baš svaki čovjek u trenutku uvrede doživljava duboku duhovnu bol. To je bol koja “peče” jače od svih ostalih jer je napadnuta naša osoba, baš ja, baš moje dostojanstvo, mjesto moje intime, moje središte. Kako li je samo zlo lukavo kad nas kroz tolike brojne načine i prilike našeg života želi suprotstaviti jedne drugima, jer netko uvijek mora biti protiv nekoga, bolji, pametniji, snažniji, uspješniji, jedni su u pravu, drugi su u krivu, muškarci protiv žena, djeca protiv roditelja, mladi protiv starih, narod protiv naroda, lijevi protiv desnih, crni protiv bijelih, jug protiv sjevera, klub protiv kluba…
A istinski smisao života je zajedništvo, a ne razdor i bilo kakvo iskrivljeno dijeljenje. U konačnivi, svi smo mi pozvani na ono jedino i najvažnije, a to je ljubiti! Kako od ljutnje, bijesa i gorčine do prihvaćanja, mira i zdravih odnosa? Jedini put je oprost! Snaga oprosta ima moć nadilaziti razornost zla i zlo tada jednostavno mora uzmaknuti. Gdje god donesemo dobro, pohvalimo nekoga, opravdamo nečiji propust ili pogrešku, s razumijevanjem pristupimo osobi, zlo ne može opstati, ono nestaje, poput mraka kada upalimo svjetiljku. Ako ustrajemo u zlu i nepraštanju i nastavimo sa negativnim mislima i riječima, mi ostajemo zarobljeni i nesretni. Kako je lijepo oprostiti drugome, kako je spasonosno reći: “Ne prihvaćam tu uvredu! Želim biti slobodna od toga! Što god ti kažeš ja ću ostati u miru. Neću te osuditi svojim mislima i riječima.” Sloboda je drugoga moći pogledati u oči jer znaš da mu želiš samo dobro. Tužno je kada “moramo” spuštati pogled jedni pred drugima, zar ne? Oprost je logika duha. Ljubav preko mjere i bez računice je zakonitost duha. Ustrajanje u istini i kada se laž čini glasnija znak je pobjede duha.
Čovjek koji prašta nikada neće pogriješiti, on je miljenik Stvoriteljev jer sluša i vrši Njegovu riječ! Za praštanje je potrebno biti odvažan i hrabar, silovit i ustrajan! Kada opraštaš ti poštuješ svoj i tuđi život i postaješ graditelj novih odnosa, zdravih obitelji i boljeg društva! Ako nam je u današnje vrijeme potrebno nešto naučiti, onda je to upravo kako više i bolje praštati jedni drugima. Krenimo iz “teorije” u “praksu”! Samo se to isplati, samo to spašava!
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
