Tekst pripremila: Tajana Philips
U petak, 3. listopada u 18 sati, pred prepunim auditorijem gradske knjižnice „Bogdan Ogrizović“ u Zagrebu, hagioasistentica i evangelizatorica Zrinka Šarić Marinović održala je predavanje na temu „Kako ojačati „imunitet?““, kroz prizmu bolesti koje muče čovjeka današnjice: anksioznosti, „burnouta“, ovisnosti i depresije. U uvodu je predstavila utemeljitelja hagioterapije prof. dr. sc. Tomislava Ivančića kojem je bilo bitno istražiti zašto čovjek pati i i zašto se niti jedna znanost ne zauzima za čovjeka i njegovu patnju, i koji se trudio dati nam odgovor na mučno pitanje „tko je čovjek?“
Hagioasistentica je obrazložila kako hagioterapija proučava čovjeka, otkriva njegovu patologiju, proučava bolesti koje se nalaze kako na egzistencijalnom i bazičnom području čovjeka, tako i na području smisla, povjerenja i vjere, savjesti, svijesti, slobode… Ističe kako hagioterapija zahvaća područje između čovjekove psihe i religioznosti, a to je zapravo, duhovna dimenzija odnosno duhovna duša u kojoj se krije uzrok do 70% psihofizičkih bolesti. Čovjek vrhunsko, slobodno i najvrjednije biće, vrhunac stvaranja, ali da je i biće u razvoju te kako čovjek nije ono što jest sada, već ono što može postati.“ Čovjek je također i biće odnosa i silno želi imati odnos s nekim, ali najvažnije je imati odnos sa sobom, pomiriti se sa sobom, jer si sam sebi najbolje što imaš“. Kao biće u Bitku čovjek je svjesno, savjesno i odgovorno biće, ali je relativno dobar i nije svjestan Apsolutne dobrote: „ Tu je njegova patnja, kada je u njemu zavladao besmisao i kada ne vidi razloga niti svrhe – zašto? To su egzistencijalne bolesti u hagioterapiji. S druge strane, tu su zlo u svijetu, bolesti, zastrašivanje čovjeka, a čovjek silno želi biti zdrav. Šarić je iznenadila odgovorom kako zdravlje nije najvažnije već kako je to život sam: „Važniji je taj neuništivi, antropološki život!“
Sudionicima predavanja pojašnjena je uzročno posljedična veza između navedenih poremećaja:
Anksioznost – čovjek osjeća pretjeranu opterećenost i strah, brigu i tjeskobu.
„Burnout“ – čovjek „bezglavo leti“ na sve strane, želi svima udovoljiti, raznosi ga aktivizam, rastresen je i ne može stati i odmoriti se, ne zna kako i kome reći „ne“.
Ovisnosti – čovjek koji ne doživljava priznanje vezuje se uz trenutna zadovoljstva i užitke koji ispunjavaju njegove praznine i postaju loše navike koje ga vezuju.
Depresija – čovjeku izmiče oslonac na ljude, usamljen je i nema s kime podijeliti neizrečeno u sebi, gubi odnos sa sobom, okolinom i s Apsolutnom dobrotom. Upada u samosažaljenje, povlači se u osamu i gubi povjerenje.
Naglasila je kako smo svi zapravo, isti, anksiozni, sagorjeli od trke, ovisni i samosažaljivi, ali da naglasak nije na bavljenju bolestima već na jačanju „duhovnog imuniteta“: „ Ne možemo se sakriti od bolesti, one su neizbježne, a naš je problem što se neprestano mučimo sačuvati od bolesti.
Naš fokus je na negativnom i na bolesti umjesto na Dobroti koja drži svijet.
Onaj koji je sve u svemu ima vlast nad bolestima, zato se ne trudi i ne muči, radije se okreni tomu koliko se možeš razvijati, koliko dobra donijeti nekom. U tebi je jedan imunološki sustav koji te brani od svih bolesti, prvenstveno od toga da ne budeš zao, da budeš čestit i činiš dobro, a to je sveto područje u tebi.
- Čovjek treba vjerovati da ga čeka dobro, a mrmljanjem i nezahvalnošću samo raznosi „viruse i bakterije“ pa obolijeva društvo.
- Čovjek zahvaćen antropološkom bolešću ljutit je, nervozan i nezahvalan pa će ga lako zahvatiti i druge bolesti jer gubi svoj imunitet.
Imati vjeru i povjerenje, donijeti neko dobro drugome, biti ukorijenjen u Dobrotu iz koje si iznikao, prihvatiti sebe iz ruke Dobra onda kada doživljavaš odbačenost i nevoljenost, znati da postoji Netko tko te prihvaća i opravdava, lijekovi su koje treba često epigenetski ponavljati:
„Vjerujem, znam da ću uspjeti, hoću i mogu, –
nisu obična afirmacija već vjera u povjerenje da Apsolutna dobrota ima zadnju riječ. Treba ući u tu vjeru i povjerenje kako bi se ta istina upisala u naš genom.
U trenutku muke i straha, sjećanjem iz arhiva pamćenja vadimo tu istinu koja nas oslobađa, opuštamo se i naš imuni sustav se napokon bori za nas, a ne protiv nas.“
Zaključila je mišlju kako zdravlje, kada smo ga primili, nije dovoljno, već je važno promijeniti se, antropološki ozdraviti i postati čovjek iz kojeg izlazi milina i radost i koji unatoč svemu može ljubiti i prihvaćati čovjeka. „To se odražava i na psihofizičku razinu stoga nam je uz somatsku i psihijatrijsku potrebna i antropološka medicina koja liječi specifično čovjeka.
Upravo se hagioterapija bavi tom trećom, antropološkom dimenzijom čovjeka te donosi, odnosno posreduje zdravlje čovjeku tamo gdje ga manjka.
Reakcije sudionika prštale su zahvalnošću.
