Četiri godišnja doba u meni

Piše: Danijela Vrcelj, CHT Šibenik

Zagledana u cvijet, razmišljala sam o smjeni godišnjih doba. Zima prolazi i dolazi proljeće, puno prekrasnih boja, ugodnih mirisa, pjesme ptica. Nakon toga dolazi ljeto – vrijeme vrućine, kupanja, sunčanja, odmora. I brzo, evo jeseni tijekom koje ubiremo plodove svega onog što smo posijali.
Godišnja doba koja je Stvoritelj stavio u prirodu i u mom su srcu i duši.
Zima je u mojoj duši kad nisam povezana sa Stvoriteljem. Tada ne mogu ljubiti čovjeka, prihvatiti ga, oprostiti mu. Hladno mi  je oko srca. Led se stvara kad ne postajem svjesna da imam hladno srce. I ne trudim se ljubiti, prihvatiti, oprostiti. Želim li razbiti led, potrebno je donijeti odluku da hladnoću želim pretvoriti u toplinu i krenem to provoditi. Kad krenem bez odustajanja, kad se ne dam obeshrabriti, taj se led polako topi. I zimu polako zamjenjuje proljeće.

Tada se polako u moje srce probija svjetlo, sunce, toplina. Postaje mi sve toplije. Širom otvaram vrata svoje duše da sva toplina može slobodno ući. I tada u mojoj duši počnu nicati prekrasni plodovi: cvjetovi – ljubav, biljke – prihvaćanje, drveće – opraštanje. Druge ljude gledam pogledom punim ljubavi. Prihvaćam ih sve; i one koji mi  govore lijepo, i one koji izgovore poneku ružnu, grubu riječ, koji mrmljaju protiv mene ili me osuđuju. Opraštam svima onima koji su mi učinili nešto ružno, povrijedili me na bilo koji način. Moje je srce puno ljubavi i duša mi sklada i pjeva najljepše pjesme. Tada uživam u društvu svog Stvoritelja. Jasno ga čujem kad mi kaže: „Dragocjena si u Mojim očima. Vrijedna si i Ja te ljubim.“

I evo sljedeće izmjene godišnjeg doba u mom srcu, duši. Iz proljeća ulazim u ljeto.
Vrijeme kad se mogu  kupati u moru, rijekama Stvoriteljeve ljubavi. Ronim u nepreglednom moru ljubavi. Rijeka me nosi niz svoje rukavce. Mogu bosa gaziti potok i uživati u nježnom dodiru opraštanja. Tad mogu ležati na plaži i dopustiti da me Sunce svojom toplinom grije, miluje i napaja prihvaćanjem. I uživati u ljetnoj kiši, kad me miluju tople kapi miline i blagosti. Prepuštam se ljubavi, dobroti.

I tada ljeto zamjenjuje jesen. Dolazi vrijeme ubiranja i sabiranja plodova. I tada sam ponosna što sam se trudila mijenjati, umirati sebi, starim navikama, mrmljanju, neprihvaćanju, krivim vrijednostima. Tada me svi ljudi vole i žele biti u mom društvu. A moje srce i duša jedan su veliki spremnik. Vrijedno spremam i mislim da plodove ljubavi, dobrote i istine mogu sačuvati dugo, dugo. Ponekad tada uđem u oholost jer zasluge prekrasnih plodova pripisujem sebi, zaboravljam na Stvoritelja. I tada ostajem sama, nezaštićena, ranjiva. Lako me drugi čovjek uspije povrijediti. Tada u mom srcu i mojoj duši nastupa zima. I opet idem ispočetka…

Živjeti godišnja doba u prirodi i živjeti ih na psihofizičkoj razini jest „nešto uobičajeno“. Ali doživjeti godišnja doba u svojim dubinama, srcu, svojoj duhovnoj duši, nezaboravno je i uvijek novo iskustvo koje nikad neće biti „nešto uobičajeno“. Opet mi je Stvoritelj pokazao kako su istinite Njegove riječi: „Dragocjena si u Mojim očima. Vrijedna si i Ja te ljubim.“

Total
0
Shares
Prev
Nemam vremena – Tomislav Ivančić

Nemam vremena – Tomislav Ivančić

Jeste li razmišljali što je to uopće vrijeme?

Next
MEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić

MEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić

Da postaneš „čovjek za druge” kao Isus Ovu molitvu možeš obavljati u crkvi


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati