Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu
Na hagioterapiju sam došao zbog toga što sam zaboravio tko sam, zbog lošeg odnosa s ocem i zbog toga što sam se bojao prihvatiti onakvim kakav jesam.
Dok sam bio dijete otac mi je bio autoritet i poštivao sam ga, ali s njim nisam razvio prisan odnos, bolje sam se razumio s majkom. Otišao sam na studij u drugi grad i nekako me sve više privlačilo ono duhovno o čemu se nije puno pričalo u obitelji. Kako sam pokazivao interes za vjeru i duhovnost, otac bi se suprotstavljao, vrijeđajući me. Dolazilo je do čestih konflikata. U tome me moja majka podržavala i željela je nekako ocu reći da promisli, možda sam u pravu, a ne da me odmah omalovažava.
U jednom periodu počeo sam se bojati biti ja, nisam znao kako živjeti jer je otac od mene očekivao nešto što je on htio, dok sam ja imao čežnju raditi ono što ja volim i gdje mene vuče. U meni je to izazvalo anksioznost i depresivna stanja i povukao sam se u sebe. Također, bojao sam se imati povjerenja u ljude i otvoriti se za prijateljstvo. Očev odnos bacio me i u sumnju da je i Stvoritelj kao moj otac strog i nepravedan.
U svemu tome izgubio sam sebe te sam došao na hagioterapiju.
U hagioterapiju sam dobro došao, primljen sam s puno pažnje i ljubavi, sasvim drugačije nego kad dođem kod liječnika. Već su ta toplina i ljubaznost pobudile povjerenje u meni. Vrijeme koje sam bio na hagioterapiji kao da se produžilo u nešto novo, svježe, ohrabrujuće. Doživio sam se dragocjenom i posebnom osobom. Pojašnjena mi je darovana slobodna volja i da ću se od sada polako razvijati u posebnu osobu, svojih stavova i principa. Saznao sam da hagioterapija s jedne strane razvija mene osobu, a s druge strane ozdravlja moj život od začeća do sada. Osviještena mi je spoznaja dobrote i ljubavi, kao vječno postojanje, te da nikad nisam bio sam i neću biti sam, jer vječna osoba je uvijek prisutna, uvijek ljubi i ne trebam ljubav zaslužiti. Toj vječnoj ljubavi pripadamo; i ja, i moj tata i mama, i brat i svi ljudi. Znači, netko je jači, iznad nas je, koji nas ljubi. Kao da sam bio uvučen u tu ljubav vječnog kapaciteta. Istina me posebno ojačala, jer istina je da ću uspjeti u životu, budući da nisam ono što jesam već ono što mogu biti i da smijem biti i slab jer je On jak i uzdignut će me. Da poštujem svog oca, i da se ne suprotstavljam njegovu mišljenju, već da živim sebe kao osobu. Da budem svoj, svuda i na svakom mjestu. Dobio sam povjerenje u osobu koja me ljubi, bez obzira na to kakav sam. To mi je dalo oslonac te se više nisam oslanjao na oca i na njegovo prigovaranje, oslobodio sam se.
Sada svog oca ne gledam više kao nekog tko mi govori kako bih ja po njegovom stavu trebao živjeti već ga poštujem kao oca.
