Poštovani čitatelju, tko je to zapravo svetac?
Mi u Crkvi proglašavamo svece. Ljudi često znaju reći za pojedine ljude tko je vidio da su pobožni, sabrani gle on je svet, on živi svetački.
Mi se molimo često put svecima da nas zagovaraju. Ponosni smo ako od nekog sveca imamo neki znak, nešto od njegova odijela, haljina, od njegovih kostiju osjećamo se više povezaniji s njime. Svetac, tko je to?
Često ljudi misle da su sveci ljudi koji su savršeni. To znači ljudi bez grijeha i bez ikako zloće i tako zaboravljaju da su se sveci najčešće ispovijedali i da oni najčešće znaju reći da se osjećaju grešnima jer čovjek koji je čist on će na sebi vidjeti i najmanju mrlju. A čovjek koji je sav prljav ne vidi nove i nove mrlje na sebi jer ne vidi cijelu prljavštinu. I svetac se dakle, ispovijeda. Prema tome, nije svetac čovjek koji ne griješi nego koji se ispovijeda.
Ali, još više kad promatramo zapravo evanđelje onda vidimo da su sveci ljudi koji su voljeli Isusa, osobno voljeli Isusa. Svi 12 apostola su veliki sveci u katoličkoj crkvi. Ne možemo reći da su oni bili neki posebni, genijalni, moralisti i moralni ljudi, ali su živjeli za Isusa i umrli za njega i zato su sveci.
Svetac je čovjek, drugim riječima, koji uzima evanđelje i onda ga počinje upijati u sebe da bi živio kao Isus.
Svetac je s druge strane, zato čovjek koji nikad ne misli da je on svet. On samo vidi on bi htio još, još i još biti veći i veći. On bi htio se još Isusu približiti. On pati što još uvijek je udaljen od Isusa, što tek putuje prema njemu. On bi htio biti totalno s njime sjedinjen.
Svetac ne zna da je svet i on će se začudit ako netko mu kaže o, vi ste svet čovjek, to ga sablazni. Zašto?
Jer kad bi svetac znao da je svet i kad bi se pravio takav onda bi on bio ohol i bio bi prevarant, a ne svetac. Svetac je čovjek koji vidi ispred sebe Isusa, vidi ga s leđa i juri za njim i uvijek i dalje, dalje je l’ uopće ne gleda koliko je prošao puta, što je ostalo iza njega nego gleda koliko još ima do Isusa. I zato nikad neće reći da je svet nego će radije zaplakati što još nije, što nije sjedinio totalno s Isusom.
Zanimljivo u tom kontekstu rekao je Fridolin Stier jednu rečenicu, kaže on:
„Svetac ne zna da je svet. Kad bi to znao ne bi bio svet“.
Minuta za tebe, 7.10.2025.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
