Izaziva me ovih dana poticaj iznutra za promjenu.
Da krenem!
Teško je iz starih, ustajalih navika napraviti prvi korak. Kao da noge znaju put natrag, a srce naprijed. I uvijek je taj prvi pokret najteži.
Ali imam iskustva da samo nakon malo tog prvog napora ide glatko. Kao da se nešto prelomi. Kao kad voda krene teći kad se makne kamen.
Isto raditi i isti ostajati znači valjati se u močvari. Izvana se možda ništa ne vidi, ali unutra se osjeti težina. Ustajalost. Tromost.
Gospodin svaki dan stvara novi dan. Ništa u prirodi nije isto. Svitanje nikad nije ponovljeno. List ne raste jučerašnjom snagom.
Tako ni čovjek nije isti. Dinamika je u njemu stalno. Pokret. Čežnja. Mogućnost.
Ako mi se čini da tapkam na mjestu, tad sigurno je da padam. Jer život ne stoji. Ili rastem, ili se povlačim. Sredine nema.
Doživljavam da nisam za neki sitni zemaljski cilj, nego za puno više. Nešto što nadilazi moje planove i moje sigurnosti. U meni postoji prostor koji ne pristaje na malo.
Tišine me razvijaju. U njima prepoznajem što je moje, a što samo buka navike. U tišini se razotkrije i strah od promjene. Ali i čežnja za njom.
Pronalaziti iznova u sebi motivaciju koja pokreće, cilj koji zove. Ne onaj koji imponira drugima, nego onaj koji iznutra gori.
Taj prvi korak mi je napraviti iznova. Iz ustaljenosti prema provrelom. Iz sigurnog prema živom. Iz poznatog prema povjerenju.
Iza ove odluke znam da ni moje novo jutro neće isto biti.
Jer kad ja pristanem na novo, i jutro postane novo.

Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.