Dragocjeni čitatelju,
kroz ovo vrijeme, od Uskrsa do blagdana Duhova, svakoga ponedjeljka ćemo objavljivati prigodne meditativne tekstove.
Iz knjige Susret sa živim Bogom, Tomislav Ivančić
DUH SVETI – SILA BOŽJA (1. dio)
Potrebno je i danas podsjetiti da su u djelu spasenja svijeta prisutni Isus i Duh Sveti. Isus je Mudrost Božja, Duh Sveti je Sila Božja. Isus je začet po Duhu Svetom. Pun Duha, poslije krštenja i kušnje, Isus propovijeda i čini Božja djela, u Duhu klikće i moli, apostolima obećaje Duha Svetoga i šalje im ga od Oca da on »djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje (IV. euharistijska molitva). Taj je Duh lebdio nad vodama kod stvaranja svijeta (usp. Post 1, 2). Riječ »lebdjeti« znači i »inkubirati« . Duh je nekako činio da nastane ono što je Bog Stvoritelj riječju izricao: »Neka bude Zemlja!…« Taj je Duh nadahnjivao proroke i taj Duh vodi Crkvu sve do naših dana.
Bog je trojstven. On je Otac, Sin i Duh Sveti. Duh Sveti je treća božanska osoba. On je ljubav Oca i Sina. Izlazi od Oca i Sina. On je zajedništvo Oca i Sina. Otac je prapočetak, izvor u Bogu. Sin je slika Očeva, Riječ koju Bog o sebi izgovara. Sin je Otac spoznat izgovoren unutar trojstvenog Boga. Duh Sveti je sila ljubavi kojom se privlače i sjedinjuju Otac i Sin. Sveto pismo uspoređuje ga s vatrom, živom vodom, plamenom, golubom, plamenim jezicima, šumom, ljubavlju, blagošću, milovanjem Božjim, miljem, zalogom, darom, rijekom, rosom, bujicom vode, dahom…
U Starom je zavjetu Duh Sveti bio sila u kojoj je Bog činio djela stvaranja i pripremao spasenje.
Novost Duha Svetoga u Novom zavjetu jest u tome što je on Duh otkupljenja, spasenja. To je nova silina Božje ljubavi za svijet. U njegovoj se snazi Isus utjelovio, spasio je i otkupio svijet. Taj se duh može zato nazvati Isusovim Duhom. Ne misli se time reci da
on izlazi samo od Isusa, jer on je uvijek Duh Oca i Sina. Misli se samo da je on na nov način dan po Isusovoj smrti na križu. Može se reći da je u Isusovoj smrti Otac toliko ljubio svijet da je svojega Sina žrtvovao za svijet. Isus je pak, iz ljubavi prema Ocu, uzeo na sebe grijehe svijeta i svu odgovornost za njih ušao smrću u određenu udaljenost od Oca, u tamu, prokletstvo, kako veli sveti Pavao. Postao je umjest nas proklet (usp. Gal 3, 13). To je »udaljavanje« od Oca njegova žrtva. Otac i Sin su, dakle, na nov način dali sebe i to je nov izljev Duha Svetoga za svijet. Kao u Trojstvu, kad Otac i Sin »izlaze« iz svoje osobnosti i »ulaze« u novu Osobu kao jedinstvo, zajedništvo, tako i ovdje Otac i Sin u Duhu Svetomu nekako ulaze u novo zajedništvo s ljudima. Ljudi su posinjena djeca Božja. Oni imaju baštinu s Isusom. Zato Isusovo spasenje nije povratak na stanje čovjeka prije grijeh nego nešto posve novo i neizmjerno obilatije.
Duh Sveti je sila Božja. Sve što Otac čini, čin po Sinu – Riječi, ali u Duhu Svetomu. U toj sili pobjeđuje grijeh, smrt, Zloga i svijet. U toj sili mogu Isusovi učenici – vjernici – pobjeđivati sve zlo. U toj istoj sili mogu oni biti sposobni čudesno služiti Crkvi i svijetu. Duh Sveti je, naime, onaj koji oživljuje Crkvu Isusovo otkupljenje ostvaruje u svijetu do konca vremena. Taj Duh daje vjernicima svoje darove, službe i plodove. S pomoću darova Duha vjernik služi drugima u Crkvi i svijetu. U službama služe osobiti službenici unutar Crkve. Plodovi Duha jesu kreposti u kojima vjernici rastu u svetosti do »uzrasta punine Kristove« (Ef 4, 13).
Duh Sveti je sila u kojoj se sve dobro, pravedno plemenito i neprolazno događa u svijetu. To je sila izišla iz Isusova križa. Zato pred Isusovim križem, pred silinom Duha Svetoga, bježe sve negativne zle sile oko nas. On je i Duh Ljubavi. Zato svaka ljubav od njega dolazi. Gdje god je ljubav, a to znači sposobnost da se čovjek odriče sebe i živi za drugoga, tu je Bog u Duhu Svetom na djelu. »Bog je ljubav« – kaže sveti Ivan – »i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu«< (1 lv 4, 16).
Duh Sveti stanuje u srcima vjernika. »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5, 5). Budući da smo posinjena djeca Božja, poslao je Bog u naša srca Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«< Tako više nismo robovi, nego djeca Božja (usp. Gal 4, 6-7). Po istom Duhu prebivaju u srcu vjernika Otac i Sin. To znači da vjernik više nema svoju, prokletu, grešnu, izgubljenu egzistenciju, nego živi Kristovu egzistenciju. On ima pravo na Kristovu baštinu (usp. Gal 4, 7), da bude tamo gdje je Isus (usp. Iv 17, 24). Snaga vjerničkog života jest u tome da se prepusti vodstvu toga Duha, njegovim nadahnućima, njegovoj inicijativi.
Jesi li već kada osjetio djelovanje Duha Svetoga u sebi? Kako? Kada si krenuo moliti jesi li ikada pomislio/pomislila: ti me Duše Sveti nadahnjuješ da ja krenem sa molitvom? Duh Sveti u nama “neizrecivim uzdasima moli”.
Ovo je vrijeme u godini kada u našim župama mladi primaju sakramente: Prva sveta pričest i Sveta potvrda. Neki od njih po prvi puta primaju živoga Isusa – po ovom sakramentu Isus ulazi u svaku njihovu stanicu… svaku stanicu oživljuje. Oni malo stariji pak primaju darove Duha Svetoga. Kako se Duh Sveti obilato daje. Zamislite to mnoštvo mladih – svakome od njih je Duh Sveti dao dar za službu u Crkvi.
Koji si ti dar primio/primila od Duha Svetoga? Moli ga da ti pokaže.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Od Uskrsa do Duhova, odlučujuće vrijeme za kršćane – 4. tjedan
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)