Koraci broj 2. 12 str.
Kad je to počelo? Čini mi se onog jutra, od kojega stalno pjevam Bachovu pjesmu: Blažen je dan, kad sam te zazvao ja, jer si uslišio mene. Počeo sam svaki dan čitati Sveto pismo. Baš svaki dan. A onda sam zastao: Zaista kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu” (Iv 14, 12). Obazreo sam se po svom životu. Znači, ne vjerujem. Ili je ovo rečeno samo za šalu. Ili samo za neke svece. Ili, možda Isus nije mislio sasvim ozbiljno. Motalo mi se sve to po glavi. Nešto nije štimalo. Ili Isusove riječi, ili moj život. Možda bolje da nisam ni čitao Sveto pismo?! Tražio sam komentare. Svugdje isto. Manjka mi vjera.
Još gore je bilo s Markovim tekstom:
Ova će čudesa pratiti one koji budu povjerovali pomoću mog imena izgonit će zle duhove, govorit će novim jezicima, zmije će uzimati rukama, ako popiju što smrtonosno neće im naškoditi, na bolesnike će polagati ruke i oni će ozdravljati” (Mk 14, 17-18).
Kažu da karizmatici to već čine. Zar ne može i običan vjernik?! Gdje je razlog? Nešto je ispalo van iz tog našeg kršćanstva. Isusove riječi jednim smjerom, a mi drugim. Ali, zar je moguće da toliki šute na te izazove? Valjda se još netko našao pred tom dilemom.
S molitvom ne manje mučno. „Zaista kažem vam, ako tko rekne ovoj gori: Digni se i baci u more, i ne posumnja u srcu svome, nego povjeruje da će se dogoditi ono što veli, to će mu biti. Zato vam kažem: Što god moleći pitate, vjerujte da ste već primili, i bit će vam” (Mk, 11, 23-24).
Nešto se preda mnom otvorilo. Moraju negdje biti Vrata na koja se može ući u taj hram kršćanske prakse. Mora biti mogućnost da se to, što Isus kaže, i događa. Inače je kršćanstvo prepolovljeno. Mrtvo. Izdalo Evanđelje. Počeo sam moliti sasvim ozbiljno. Pokušao sam povjerovati da je Isus osoba, koja je tu, jer je rekao da će ostati s nama. Trajalo je to valjda mjesec dana. A onda se srušio zid između Isusove riječi i mog doživljavanja. Sve je bilo istinito. Počelo se čudesno događati Evanđelje u meni. I u drugima.
To je skoro sve. Jedino, otada je moj život izmijenjen. Bog i ja nismo više stranci.
Lav T., profesor
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
