Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Hagioterapija mi nije strana…rekla bih da su moji temelji u njoj i od nje počeli…od spoznaje da sam željena na ovome svijetu, da nisam slučajnost. Životni događaji i situacije, te često dovedu pred ispit da vidiš uistinu tko si i kakvi su tvoji temelji.
Tako je i kod mene bilo, dogodio se najljepši događaj u mome životu, udaja za voljenog muškarca. Početak bračnog života započeo je u zajednici sa sedmero ljudi. U meni su krenule borbe i nemoći promjenom životnog okruženja, jer sam do tada živjela sama. Očekivala sam idealne ljude po mojoj „mjeri“, blage i pažljive. Od nekih sam i tako nešto doživjela, dok on drugih niti znak dobre volje, već nesnošljivi trenuci.
Uz to nerazumijevanje i lošu komunikaciju, još sam imala dva spontana pobačaja. Kako je vrijeme odmicalo, postala sam sve depresivnija, jako sam trpjela i usmjeravala se na ono negativno u svima oko sebe. Promišljajući da me nitko ne voli i ne prihvaća u ovoj kući, a za time sam žarko čeznula. Moj muž se jako trudio oko mene, ali negativnosti kojima sam se prepustila su me sprječavale da prihvatim njegovu ljubav, zbog čega je i on trpio.
Osjećala sam da si ne mogu sama pomoći, da mi treba pomoć druge osobe, koja će mi objektivno posvijestiti stvarnost. Žarko sam željela čuti istinu, što mi je činiti da dođem do mira i života sa smislom. Jedna osoba je prepoznala moje unutarnje trpljenje i savjetovao mi hagioterapiju. Meni je zaiskrilo u srcu i prošla mi je misao „pa da, to je to, kako sam mogla zaboraviti na hagioterapiju“?!
Već na prvom dolasku, dok sam čekala red u čekaonici….osjećala sam unutarnji mir i da je to baš ono što meni treba.
Kroz hagioterapijske susrete, sam dolazila „k sebi“, vraćala se stanju slobode, istini da sam voljena, željena, dragocjena. Osobito bitna mi je bila spoznaja i prihvaćanje istine kako nisam slučajno u ovoj životnoj situaciji i u toj obitelji. Da naših dvoje nerođene djece nisu izgubljena, već postoje u vječnosti. Da srca koja sam vidjela i čula kako kucaju na ultrazvuku nastavila su život u Stvoriteljevoj ljubavi.
Kroz proces prihvaćanja sebe i bližnjih s kojima živim u istoj kući, prihvaćanje istine da nitko od nas nije slučajnost, da se u svakom čovjeku kriju istina i dobrota je probudilo u meni jednu nadu.
Bit će sve dobro!
Duhovnim lijekom praštanje, kao da se skidalo s mene ono teško i uvredljivo i oslobađalo me prema toj osobi. Neko razumijevanje me ispunilo, da te osobe nisu zle u dubinama, jer u dubinama je dobro, već je to njihova ranjivost i patnja.
Shvatila sam, moj bližnji mi je stavljen na put, da otkrijem njegovu ljepotu, ali i da u svjetlu istine vidim tko sam ja.
Život je jedna dinamika, u kojoj smo pozvani neprestano se dizati i ići naprijed, ali sva sreća nismo sami na tome putu, svuda oko nas je prisutnost Stvoritelja.
Vjerujem i znam da ćemo postati roditelji i ovozemaljske djece, u radosti i sa zahvalnošću prihvaćamo suprug i ja djecu koja nam imaju doći!
Javljam se uskoro s radosnom viješću!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
