NE KUKAJ
U našim razgovorima prisutan je često onaj uvriježeni “Kako si?”. Moram priznati kako sam primijetila da nerijetko moj odgovor na to pitanje bude: “Dobro sam, ali…” i kako onda krenem kukati i nabrajati koliko toga moram učiniti, koliko puno obaveza imam i kako sam stalno u nekoj žurbi i jedva sve stižem. Pitam se što to kukanje odražava? Gdje mu je izvor?
Nije li to stav nezahvalnosti, nezadovoljstva, potrebe za sažaljenjem? Nije li kukanje zapravo gubitak dragocjenog vremena, umjesto da to vrijeme upotrijebimo da nešto dobro napravimo, ispravimo, popravimo? Učestale negativne misli najčešće rađaju negativnim riječima i negativnim očekivanjima i ubrzo se pretvaraju u lošu naviku. U svojoj knjizi “Zabranjeno kukanje” papa Franjo piše kako kukanje drži duh usredotočen na problem, a ne na rješenju, te da ono prijeći nove vizije koje bi nam omogućile da problem sagledamo na drugačiji način. I epigenetika nam govori kako sadržaji koje unosimo i upisujemo u svoje stanice počinju oblikovati i usmjeravati naše djelovanje.
Promisli koje su to stvari i situacije oko kojih si nezadovoljan i zbog kojih kukaš? Želiš li to promijeniti?
Za početak počni primjećivati koliko je toga dobroga u tvome životu. Kada kukaš usmjeren si samo na ono što ne valja, a tvoj život je sigurno ispunjen i brojnim dobrima. Sjeti se da je svatko od nas prvenstveno kao duhovno antropološko biće pozvan uzdizati svoj pogled iznad trenutačnih nezadovoljstava, poteškoća i raznih malih ili većih neuspjeha i oblikovati ih u nove prilike i nova iskustva, s nadom da može i da će biti bolje. Okrenimo se od kukanja ka zahvaljivanju, od kritike ka blagoslivljanju, od pesimizma ka radosti. Ta promjena se prvenstveno rađa u našem duhovnom srcu iz kojeg se rađa sve naše djelovanje, a zatim se i naša slobodna volja polako počinje “aktivirati” i odlučivati za ono ljepše, vedrije, plodonosnije. Reći NE kukanju znači reći DA Stvoriteljevom planu s nama. I na kraju, može li nam itko od ljudi slušajući naše kukanje “skinuti” i gram težine toga “tereta”? Iz iskustva možemo reći: ” Ne baš!”. No, postoji Onaj koji to može, Onaj kome sve te svoje težine možemo uvijek iznova izreći i predati, Onome koji nas jedini do kraja može razumjeti, Onome koji nam jedini može donijeti mir i ukloniti brigu.
Odvoji vrijeme u danu za razgovor sa svojim Stvoriteljem i sigurno ćeš imati potrebu manje kukati.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
