Pišu: Ana Perišić, nastavnica i hagioasistentica, Centar za hagioterapiju – Split (RH) i Jelena Ćorić, pedagoginja i hagioasistentica, Osnovna škola Cim Mostar (BiH)

U današnjem vremenu velikog znanstvenog napretka uviđamo da je školski sustav tehnički evaluirao, ali i da su učitelji silno opterećeni i nezadovoljni svojim statusom. Pitamo se kako je to moguće i što to učitelju uistinu treba da bi se njegove kompetencije ostvarivale, štoviše da bi bio sretan u svom zvanju.

Biti učitelj puno je više od zvanja, to je zapravo životno poslanje. Učitelj je originalna osoba sa specifičnim sposobnostima i ukoliko sam sebe ne prihvaća i vrednuje u toj originalnosti utoliko ga ni drugi ne uvažavaju. Naime, svaki čovjek dobiva svoj život kao ‘dar’ i konkretnu ‘šansu’ iz koje se može ostvarivati. Polazište za ostvarenje je prihvaćanje života, a s njim se prihvaćaju i sposobnosti. Tako je i s učiteljem, najprije je on osoba koja sluti svoje poslanje a onda bira učiteljski poziv u kojem se iz dana u dan ostvaruje.

Nije dovoljno samo znati da nam učitelji trebaju za razvoj naše djece, nužno ih je vrednovati kao dragocjene osobe. Zato u razvoju učiteljskog zvanja sudjeluju i oni kojima učitelji trebaju, a to su učenici te indirektno njihovi roditelji i drugi članovi društva. Budući da je škola mjesto susreta osoba pa tek onda prenošenje i savladavanje znanja, nužno je da se te osobe uče međusobno vrednovati.

Patnjama zbog narušenih međuljudskih odnosa bavi se hagioterapija. Ona kroz terapijski, preventivni i razvojni aspekt antropološkog djelovanja pomaže, kako učiteljima, tako i učenicima te njihovim roditeljima da uoče i nanovo se opredijele za svoju osobnost i osobnost onoga s kojim su u suodnosu.

CJELOVITA ULOGA UČITELJA

Uloga učitelja ujedinjuje dostojanstvo i čast. Dostojanstvo jer je usmjerena na otkrivanje vlastite dragocjenosti kojom dariva učenike, a čast jer ima mogućnost obogaćivati se u susretu s individualnom, jedinstvenom osobnošću učenika.

U Općoj pedagogiji (1951, str. 342) naglašava se da učitelj obavlja „vrlo važan i odgovoran zadatak u društvu. On odgaja i uči mladi naraštaj i sprema ga za vrijedan i koristan život“.
Učitelj u određenom vremenskom periodu, postaje suputnik svoga učenika, zajedno kreću putom usvajanja novih, životnih i praktičnih spoznaja i vještina. Biti učitelj zahtjevna je i izazovna uloga. Učitelj je onaj koji treba rasti, postajati nov, činiti prave iskorake i razvijati se u svijesti vlastite vrijednosti, a potom i zdravih interpersonalnih odnosa. Ljubetić i Vranješ (2008, str. 209) smatraju da „pedagoški kompetentan učitelj/-ica treba posjedovati posebna pedagoška znanja i vještine, ali i osobine ličnosti nužne za uspostavljanje, građenje i unapređivanje odnosa kako s učenicima, tako i s njihovim roditeljima, ali i kolegama te svim ostalim čimbenicima odgojno-obrazovnog procesa“.

Učitelj pred sobom neminovno mora imati ideal te svoj razvoj usmjeravati prema njemu. To je proces koji učitelj prolazi kao učenik, svakodnevnim razvojem i implementiranjem svega plodonosnog u svoj život i rad. Učiteljska je zadaća odgovorna i jasno je da on ima značajan utjecaj na odgoj i obrazovanje učenika. Nije svejedno kakav je učitelj, koje vrline posjeduje, je li svjestan neizmjerne važnosti svoga zvanja, odlučuje li se za dobro, je li osoba ideala, zdravih i dobrih očekivanja ili suprotno. Zašto? Ono što učitelj jest, ono što je bit njega kao osobe ‘zrači’ na njegove učenike jer se u svakoj interakciji (bilo kojeg oblika) događa susret osoba, u kojem postoji mogućnost međusobnog obogaćivanja, darivanja ali i ugrožavanja ako govorimo o negativnoj usmjerenosti jedne osobe na drugu, bilo to izravno ili neizravno.

OD UČITELJA K UČENICIMA

Hagioterapija je primarno usmjerena na razvoj čovjeka kao specifičnog bića. Ona se bavi čovjekovim patološkim stanjima koja se simptomatski često očituju kroz određene psihosomatske bolesti (kada je uzrok konverzija duhovne boli na psihofizičku razinu čovjeka) ili vanjskim fenomenima kao što je to, npr. uvredljivost, ogorčenost, potištenost, besmisao, ovisnost, strah, krivnja, agresivnost, i sl. Takvi i slični simptomi patnje imaju svoje uzroke na antropološkoj razini čovjeka, a to je područje njegove slobode, svijesti i samosvijesti, odgovornosti, kreativnosti, spoznajne i moralne transcendencije. To je, jednom riječju, njegov duh u čijim zakonitostima spoznaje, odlučuje, čini i ostvaruje. Bit čovjeka jest neprestani razvoj i svako suprotno stajanje čovjeka ranjava, opterećuje i čini bolesnim i nemoćnim. Njegovo zdravlje događa se u neprestanom rastu i razvoju, što je proces u kojem se ostvaruje kao osoba u svojim talentima, sposobnostima i mogućnostima. Poznavanje hagioterapije nužno je kako bi učitelji mogli ‘uskočiti’ u vlastiti razvoj, prepoznati svoju vrijednost, nadići uvrede, strahove i sve nemoći koje ih zaustavljaju na putu mudrosti u koju trebaju svakodnevno uvoditi svoje učenike. Učenici mogu napredovati samo onoliko koliko napreduje njihov učitelj. Od njegove snage, povjerenja i životnosti žive i njegovi učenici. Od učiteljeve zagledanosti samo u najbolje u svakome od njih i u njima se rađa povjerenje u mogućnosti ostvarenja učiteljeve vizije za njih ali i motiviranosti za činjenje svega što će ih u njihovim specifičnim talentima učiniti vrhunskima.

Cilj ovog teksta jest ukazati na neizmjerne snage i sposobnosti čovjekova duha koje otkriva hagioterapija, iznijeti sveobuhvatan prikaz čovjeka kao specifičnog bića, njegove patologije, te načina dijagnosticiranja i terapije, odnosno ulaska u zdravlje i razvoj. Također, cilj je naglasiti važnost izgrađivanja svjesnosti učitelja o zakonitostima duha i neslućenog utjecaja na učenike i njihov razvoj u zdrave, sposobne, odlučne, svjesne i za slobodu (u odluci za dobro) osposobljene mlade ljude.

HAGIOTERAPIJA

Hagioterapija je naziv za metodu koja se bavi istraživanjem zakonitosti čovjekove duhovne duše te izranjenošću i terapijom njezinih boli i patnji. Ona je, unutar antropološke medicine, znanstveno istraživanje i terapijska praksa. Hagioterapija proučava organizam duhovne duše, bol, uzrok i izvore patnje te načine dijagnoze kao i putova u duhovno zdravlje (usp. Ivančić, 2012).

Razlikujemo četiri razine čovjekova bića: biološku, psihološku, antropološku i teološku. Antropološki život je središnji život u čovjeku jer je osoba središte čovjeka sa svim sposobnostima. Osoba ima slobodu, spoznaje, svjesna je, ima cjelovitost, kreativna je, ima moral, intelekt, karakter, povjerenje i ljubav (Vrdoljak, 2013, str. 20).

Hagioterapija proučava antropološku razinu čovjeka i ima četiri područja svoga djelovanja: antropologiju, patologiju, dijagnozu i terapiju (usp. Ivančić, 2012). Antropologija obuhvaća značenje samog imena i područje djelovanja duhovne duše, njenu strukturu i organizam te bitak kao temeljno postojanje i njegove zakonitosti: (jednota, dobrota, istina i ljepota). Proučavanje patologije dotiče zlo kao uzrok boli duhovne naravi te ‘mjesta’ gdje se bolesti pokazuju: na egzistencijalnom, bazičnom i organskom području. Dijagnoza uključuje upitnik s bazičnim pitanjima koja otkrivaju motiv i razloge traženja hagioterapijske pomoći i podrške. Terapija dovodi do konstatacije da je zdravlje projekt. Hagioasistent usmjerava hagiopacijenta prema odlikama bitka i podiže ga na razinu dobrote, ljubavi, istine i jedinstva te mu pokazuje da su te zakonitosti apsolutne i vječne. Pacijentu se pokazuje da je zdravlje u konkretnom obraćenju od zla prema dobru te ga se motivira da poželi činiti dobro i ostvarivati vlastitu originalnost. Na koncu, pacijenta se poučava važnosti praštanja i kajanja kako bi postao slobodan od svih uvreda, a slobodan za dobre i zdrave odnose kako prema sebi tako i drugima. Terapijski postupci odvijaju se kroz preventivnu, kurativnu, razvojnu, makroterapijsku i mikroterapijsku hagioterapiju. One obuhvaćaju različite pristupe antropološkoj teoriji te posebne zadaće i mogućnosti koje svaka od njih posjeduje (Perišić, 2013, str. 19).

Hagioterapija svoje uporište ima u filozofskim i teološkim spoznajama te prirodno-znanstvenim istraživanjima, specifično kroz neuroznanost. Istraživanje mozga, svijesti gena i njihovih sadržaja te čovjekovog pamćenja i sjećanja, kao i vjerovanja (placebo ili nocebo efekt) potvrđuju nužnost poštivanja zakonitosti duha da bi čovjek bio zdrav kako na antropološkom području tako i na psihosomatskom (usp. Ivančić, 2010, 2011, 2012).
Hagioterapiju kao znanstvenu metodu utemeljio i razvio je dr. Tomislav Ivančić, prof. emeritus.

UČITELJ U KONTEKSTU HAGIOTERAPIJE

Razumijevanje uloge učitelja iz perspektive hagioterapije prvenstveno podrazumijeva dostojanstvenu osobu, posrednika znanja, vještina, umijeća, vrednota, slobode, ljubavi i povjerenja. Od neizmjerne je važnosti je li učitelj osoba svjesna svoje vrijednosti i vrijednosti svake druge osobe, je li spreman na svakodnevne iskorake (osobni rast), ulaženje u stvarnost promjena koje su nužne da bi mogao unaprijediti kvalitetu, smislenost i samu srž svoga života i rada. Samo područja na kojima je učitelj slobodan, vješt, sposoban i mudar temelj su na kojemu i njegovi učenici mogu napredovati i rasti uz njega. Učitelj ne može posredovati sposobnosti, oduševljenje za nove spoznaje i slobodu orijentiranu na dobro ako to u njemu samome nije duboko ukorijenjeno vježbanjem, odricanjem i razvojem vlastitog promišljanja, svjesnosti, odlučivanja i djelovanja. Ono što u sebi ozdravi i unaprijedi, može posredovati i svojem učeniku. To posredovanje odvija se u zakonitosti duha koji je sloboda, stoga učitelj ‘zrači’ na učenika ono što u sebi nosi. Stav kojim učitelj pristupa učeniku odražava se i na stvaranje slike koju učenik o sebi ima i/ili stvara. U učiteljevom pogledu on treba ‘očitavati’ simpatiju, čisto srce, spremnost na pomoć i zauzetost za ostvarenje potpuno njegovih specifičnih talenata. Učitelj koji svakog učenika potpuno prihvaća onakvim kakav on je, ali s usmjerenjem (vizijom) na otkrivanje svega što može postati, stvara preduvjete za razvijanje povjerenja kod učenika. Svjesnosti o važnosti učitelja i načina njegova suživota s učenicima pridonose i biološke znanosti. Naime, one jasno govore o epigenetici – da prvenstveno okolina u nas ‘upisuje’ ono što ćemo postati. Drugim riječima, već od trenutka začeća u dijete se ‘upisuje’ sve ono kakvi su roditelji i druga okolina i tako sve do kraja života. U tom kontekstu, bitno je razumjeti da je i sam učitelj okolina za učenika. Ono što učenik treba ‘upisati’ u sebe, daleko je manje u usporedbi s onim što učitelj u njega ‘upisuje’. Učitelj osvješćuje učeniku njegovu vrijednost, posreduje mu povjerenje i hrabrost jer vjeruje u njegove sposobnosti i mogućnost njihova ostvarenja.

Razumijevanje patologije i terapijski pristup učenicima

‘Organi’ duhovne duše dijele se na vitalne, kognitivne i djelatne. Nabrojat ćemo neke simptome boli i patnje koje najčešće uočavamo kod mlade populacije, a koji pak ukazuju na ranjenost određenoga ‘organa’. Uz prikaz patologije, bit će naveden i specifični terapijski pristup.

Povrijeđena osoba očituje se u neprihvaćanju svojega života, pogaženom dostojanstvu, poniženosti, obespravljenosti, obezvrijeđenosti, agresivnosti i depresivnosti. Potrebno joj je vratiti dostojanstvo upućivanjem lijepe riječi, ukazivanjem na njezinu dragocjenost i sposobnosti koje ima i u kojima se može razvijati. Važno ju je povezati s bezuvjetnom ljubavlju Stvoritelja/bitka uz istinu da doživljaj ljubavi nije samo neko iskustvo nego osnovna stvarnost čovjekove egzistencije koja traži odluku za prihvaćanje te ljubavi. Učenika treba dovesti do njegove odluke i djelovanja u smjeru učvršćenja u vrlinama te praštanja i kajanja kao osnovnih pretpostavki za življenje u slobodi. Praštanje donosi slobodu jer učenika oslobađa od vezanja na negativnost druge osobe (uzrokovanu njezinom slabošću). No, da bi učenik bio motiviran za praštanje za to mora imati primjer svojega učitelja koji živi u slobodi, prihvaćanju i miru sa svim ljudima. Ugrožen život karakteriziraju simptomi straha, tjeskobe, besmisla, suicidalnosti, manjak smisla života te razne ugroženosti.

Organu života učenika zdravlje se posreduje tumačenjem njegove neponovljivosti kao darovanoga bića. Učenika je važno potaknuti na promišljanje o temeljnim egzistencijalnim pitanjima poput sljedećih: Tko si ti? Tko ti je darovao tebe i otkud si došao na svijet? Kako se na ovome svijetu isplati živjeti? Što je bitno za ostvarenje upravo tvojega života? Bitno mu je pomoći u prihvaćanju istine o svojoj vrijednosti i jačanju svijesti o temeljnoj sigurnosti koja se rađa vježbanjem u oslanjanju na dobrotu Stvoritelja/bitka i očekivanje dobra koje njegov život obnavlja. Naglasak treba biti na znanstvenoj istini da život ozdravlja svaka dobra misao, riječ i djelo, te je stoga itekako ‘isplativo’ i za zdravlje sveukupnoga organizma potrebno biti moralan.

Ranjena savjest očituje se u krivnji (stvarnoj ili krivoj), grižnji savjesti, nepraštanju, nekajanju, nepovjerenju u praštanje pogrešaka, depresivnosti, agresivnosti i nemoralu. Budući da je dobrota temeljni lijek za savjest, učenike je potrebno motivirati na činjenje dobra, za početak u dobroj riječi, djelu, a pogotovo u praštanju onima koji su ih povrijedili (ovomu treba prethoditi ukazivanje na njihovu dragocjenost i vrijednost) te kajanju za vlastite postupke. Kajanje i praštanje učenicima treba „oslikati bojama“ povjerenja, ljubavi i samilosti kao temeljnom putu u slobodu nad strahom i nepovjerenjem te življenju sigurnosti, mira i povjerenja. Jednako tako, učenicima je potrebno pomoći u stvaranju vizije onoga što dobivaju ulaskom u slobodu od grijeha i zla.

Srce je organ primanja i davanja ljubavi stoga patologija nastaje ondje gdje učenik smatra da nije ljubljen, prihvaćen i cijenjen. Potrebno mu je prvenstveno pomoći u prihvaćanju ljubavi Stvoritelja, bezuvjetne i vječne, te vježbanju u oslanjanju na tu spoznaju kako bi nova zdrava iskustva i spoznaje prevladale sve negativne.

Povrijeđena spolnost očituje se nepoštivanjem intime, ružnim govorom o spolnosti i razarajućim stavom prema njoj. Učenicima je nužno ukazivati na dostojanstvo i čistoću spolnosti, njezinu životnu funkciju – područje sjedinjenja u ljubavi i prihvaćanju u čijoj ‘kolijevci’ nastaje novi život.

Bol i patnja organa slobode očituje se ovisnošću o drogi, alkoholu i bilo kojoj drugoj vezanosti te nemoći u donošenju slobodne odluke. Učenike je potrebno oduševiti za slobodu motivirajući ih za vrednote, te praksom osvješćivanja omogućiti da se privlačnost vrednota utisne u memoriju te djeluje na oslobađanje slobode. Budući da življenje vrednota uključuje kajanje i opraštanje, na donošenje odluke za slobodu na području kajanja i praštanja učenike je potrebno ohrabriti i motivirati te, dakako, dati vlastiti primjer, odnosno biti uzorom.

Patologija ‘organa’ karaktera očituje se u podložnosti užicima, lijenosti, nestrpljivosti, malodušnosti, ropstvu nagonima i nepouzdanosti. Učenike je potrebno poučiti o karakteru kao mjestu moralnih vrednota (vrline i kreposti). Vrline stječu vježbanjem u raznim duhovnim sposobnostima (strpljivosti, odvažnosti, dobroti, marljivosti, vjernosti, i sl.), a kreposti prihvaćanjem odricanja, praštanja, ljubavi i vjere. Ključno je potaknuti učenike na upisivanje novih, moralnih navika koje će ih činiti karakternima, no itekako važnu ulogu ima učiteljeva moralnost koja se mora očitavati na njemu te na taj način i učenike uvjeravati u ispravnost i potrebu jednakoga djelovanja.

Intelekt kao ‘organ’ spoznaje istine može biti ranjen raznim predrasudama, intelektualnom lijenošću ili ohološću, miješanjem spoznaja, nesistematičnošću, nemoralom, umišljenošću, primitivnošću, ideologijom ili ovisnošću. U učenicima je potrebno probuditi svijest o istini njihovoga postojanja te ih uputiti na prepoznavanje različitih spoznaja: osjetne, razumske i intelektualne koje tek u zajedništvu daju potpunu sliku stvarnosti. Potrebno im je naglasiti superiornost duhovne inteligencije (SQ-a) naspram opće (IQ-a) i emocionalne (EQ-a) (usp. Perišić, 2013, str. 42).

Priprema za rad s učenicima

Priprema za rad s učenicima sadrži nekoliko koraka. Prvi obuhvaća osvješćivanje učiteljeve vlastite vrijednosti i neizmjernih mogućnosti koje se ‘aktiviraju’ na razini duha, a potom slijedi razrješavanje mogućih konflikata na području međuljudskih odnosa.

Prvo je nužno proći temeljna tri koraka: mogu, hoću i vjerujem.

Mogu jer sam vrhunsko i neponovljivo biće. Kad se odlučujem za svoje životno zvanje i vrednote neizmjeran/-na sam u razvoju – osvješćujem sebi tu činjenicu.
Hoću pretpostavlja moju odluku za razvoj. Budući da sam slobodno biće, uvijek se odlučujem – zato se bitno odlučivati samo za dobro. Važno je biti svjestan te odluke – čuti sebe.
Vjerujem – znači djelovati s mogućnošću i odlukom. Budući da je duh slobodan od prostora i vremena, već se sada može događati ono za što se odlučujem te je zbog toga nužno krenuti u skladu s takvim djelovanjem. Bitno je očekivati samo dobro i u skladu s tim djelovati.

Sljedeći važan korak je proces praštanja. Praštanjem se izdižemo iznad učeničkih, ali i svojih pogrešaka i nemoći. To uzdizanje omogućuje potpuno prihvaćanje učenika koje je temelj za sućutnu ljubav prema njemu. Poželjno je poći ‘u duhu’ od jednog do drugog učenika i napraviti, u svijesti i odluci, sljedeće korake:

Opraštam ti – bezuvjetno (ma kakav god bio). To znači stav da ne prihvaćam tuđu uvredu jer samo ono što prihvatim na mene utječe. Ja sam ‘sustvaratelj’ boljeg svijeta ako sam slobodan/-na činiti samo dobro. A otpuštanje zloće, nemara i grubosti druge osobe prema meni, čini me slobodnim bićem.

Oprosti i ti meni što nisam bolje pripremljen/-a, što te bolje ne razumijem, što se još više ne zalažem za tebe i što se dopuštam povrijediti tvojom grubošću. Volio/voljela bih da mi oprostiš jer još uvijek mislim da bi mogao/-la postati bolji/-a, a nećeš. Oprosti mi što stalno mislim da je sva krivnja na tebi, što te stalno u srcu i riječima osuđujem!

Odlučujem se za tebe, želim te prihvatiti kakav/-va jesi. Borit ću se za tebe jer znam da si u svojim dubinama dobar/-a i da čezneš za ljubavlju i prihvaćanjem.

Zahvalan/-na sam jer imam čast biti dio tvoga života. Vjerujem u tebe i tvoj vrhunski razvoj i očekujem (iznova) samo dobro u tvom razvoju i našem odnosu. (usp. Perišić, 2013, str. 62-63).

Kontraindikacije u komunikaciji s učenicima

Važno je poznavati kontraindikacije u komunikaciji s učenicima. Učitelj treba biti svjestan da oni nasušno trebaju znakove ljubavi i sigurnosti. Uvijek je potrebno biti srdačan i strpljiv s njima. Ovi su koraci bitni bez obzira kako se učenik ponaša. Ako je npr. verbalno grub, važno se uvijek prema njemu sućutno odnositi i prihvatiti ga kao ‘ranjeno dijete’ koje traži pomoć. To je nutarnji stav, a ne popuštanje. Potpuno prihvaćanje je preduvjet da se kod učenika počne razvijati povjerenje, a time i antropološko zdravlje.

Bitno je stalno preispitivati vlastite postupke, posebno kad učitelj postane nervozan ili nestrpljiv jer je, vjerojatno, kod sebe otkrio istu bol kao i kod djeteta, ili se pak nije pripremio za rad, opterećen je svojim osobnim neriješenim problemima. Učitelj treba biti iskren prema sebi jer se samo iz istine može odlučiti za suprotno – za dobro. Nužno je maknuti prepreku da bi u njega ‘ušao’ novi – zdravi sadržaj.

Praksa pokazuje nužnost učenja učenika da govore samo dobro o drugima. Negativan govor o osobama koje su ih povrijedile, bilo da su im članovi obitelji, kolege, profesori ili treneri, u njima produbljuje još veću muku i negativnost (usp. Perišić, 2013, str. 61-62).

ZAKLJUČAK

Antropološki život središnji je život u čovjeku jer je osoba središte sa svim sposobnostima. Znanstvene činjenice pokazuju da čovjeka dobro ozdravlja, a zlo razara. Razumijevanje tih ključnih stvarnosti cjelokupni odgojno-obrazovni kontekst podiže na novu razinu. Naravno, svako interakcijsko djelovanje kao ključne subjekte uključuje osobe i stoga se nameće pitanje moguće patologije čovjeka kao specifičnog bića, ali i terapije njegovih antropoloških boli i patnji. Hagioterapija pokazuje na uzroke boli i patnje te načine odnosno ‘lijekove’ koji čovjeka vraćaju u zdravlje i cjelovitost, a osobu vraćaju na razinu dostojanstva koje joj primarno pripada i na koje ima apsolutno pravo.

Značaj učiteljeve uloge i njegova djelovanja u školi kao jednoj od najvažnijih socijalizacijskih skupina od neizmjerne je važnosti te kao takav treba biti podložen kritičkom promišljanju, preispitivanju, mijenjanju i unapređivanju. Oblikovanje poticajnog okruženja i ozračja u učionici, odnosno školi, uvelike ovisi od onoga što učitelja jest, čega je svjestan i u što je zagledan – vrednote ili manjak istih te njegove spremnosti i/ili hrabrosti za iskorake prema promjeni i rastu prema vrhunskom zvanju. Dakako, učitelj kao osoba neizostavno je u svakodnevnoj interakciji sa svim drugim subjektima odgojno-obrazovnog konteksta – učenicima, roditeljima, prosvjetnim i stručnim djelatnicima.

Njegovo vlastito razumijevanje smisla svojeg života, originalnosti svoje osobe i življenja vrednota potpuno se odražava na odnose u kojima svakodnevno participira, odnosno stvaranje zdravih, korektnih i na međusobnom uvažavanju temeljenih interpersonalnih odnosa.

Življenje u okvirima antropoloških zakonitosti odlična je podloga za razvoj zdravih i sposobnih mladih osoba budući da se u njih ‘upisuje’ zdravlje odnosno sigurnost u kojoj su odrasli čvrsti i osposobljeni.

Literatura:

Ivančić, T. (2012). Četvrti međunarodni studij: Antropološka medicina i hagioterapija. (CD). Zagreb: Ple-Mir
Ivančić, T. (2011). Hagioterapija u susretu s čovjekom. Zagreb: Teovizija
Ivančić, T. (2011). Treći međunarodni studij hagioterapije: Posredovanje terapije u hagioterapiji. (CD). Zagreb: Ple-Mir
Ivančić, T. (2010). Drugi međunarodni studij hagioterapije: Znanje i iskustvo. (CD). Zagreb: Ple-Mir
Ljubetić, M., Kotović Vranješ, V. (2008). Pedagoška (ne)kompetencija učitelja/-ica za učiteljsku ulogu. Odgojne znanosti. 10 (1), str. 209
Opća pedagogija (1951). Zagreb: HPZ, str. 342
Perišić, A. (2013). Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima: Priručnik za roditelje i stručne djelatnike iz prosvjete, socijalne skrbi, zdravstva i sporta. Zagreb: Hagiohr
Vrdoljak, S. (2013). Prevencija ovisnosti i hagioterapija u radu s djecom i mladima. Zagreb: Centar za hagioterapiju Slavonski Brod

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Kampanja za otkup prava u tijeku