Tomislav Ivančić, iz knjige Oče
Činim ono što ne želim
(Moć grijeha i nadmoć vjere)
Grijeh je uzročnik svih zala. Sve patnje, bolesti, ubijanja, ratovi, mučenja i mrcvarenja čovječanstva imaju svoj uzrok u grijehu. Grijeh je naprosto sve što je negativno i zlo. Grijeh je sila koja zarobljava čovjeka. No, grijeh je i osoba nadmoćnija od čovjeka i inteligentnija od njega, a zove se Sotona ili Zli. Protiv grijeha je čovjek nemoćan. Osloboditi se grijeha značilo bi osloboditi se svega zla u svijetu. Samo nas Isus Krist može osloboditi grijeha.
U svijetu međutim postoji i dobrota, praštanje, ljubav. Ako već ne mogu uništiti zlo u svijetu, mogu proširiti dobro. Mogu se opredijeliti protiv zla i za ljubav. Svi ljudi griješe. Svi ljudi pate. Pravi stav prema čovjeku je stoga samilost, milosrđe i sućut. I molitva Isusu za svakog čovjeka.
Svaki grad ima svoj »Mirogoj«. Svako selo ima svoje groblje. Svaki rat ima svoje heroje, pale ratnike i zarobljenike. Svaka obitelj ima svoje starce i svoje bolesnike. U svakom užitku već se naslućuje gubitak. Svaka mladost nosi već u sebi klicu starenja i prijetnju smrti. Rođenje čovjeka poznaje svoj plač. Mir strahuje od rata. Prijateljstvo se plaši rastanka. Cvijet brzo uvene na našem stolu i trave na livadama brzo budu pokošene.
Zrela jesen brzo prelazi u maglovite i ogoljele zimske dane. I najidealniji brak strahuje od rastave. Djeca najboljih roditelja nose u sebi bojazan da ih se dovoljno ne voli.
Svi zaključavamo vrata, svi skrivamo svoju golotinju, svi se nevoljko osjećamo pred gromom i munjom.
Pred siromahom osjećamo krivi, pred patnjom nemoćni. Nepravda nas ozlojedi, mržnja utjera mržnju u naše kosti. Osveta nam se žari u očima. Zavist se natiskuje u naše biće. Prezir nas lako zaokupi. Prebrzo opravdavamo ratove. Teško je ne biti lijen. Patnja, krivnja, ugroženost smrću, bolest, zloba, strah – stalni su pratioci u našeg života. Nemoćni smo da ne budemo zli i nikako ne možemo izbrisati krivnju sa svoje savjesti. Kao golemo brdo svaljuje se na nas zlo i čini se kao da ima zadnju riječ u našim životima.
Ipak, postoji Bog. Postoji prijateljstvo, vjernost, povjerenje, ljubav i požrtvovnost. Poznata mi je miroljubivost i jednostavnost čovjeka.Poznata mi je raspjevana mladost i djetinja bezbrižnost. Poznato mi je da iza svake noći dolazi dan i da iza svakog oblaka sja sunce.
Dobro znam da iza zime slijedi proljeće, da iza grijeha slijedi kajanje i praštanje, da iza svađe slijedi pomirenje, da iza mržnje može doći ljubav.
Znam da nakon sumnjičenja može doći još veće povjerenje. Znam da se nakon nepravde može postati pravedan i nakon grijeha nevin i nakon bolesti zdrav, i nakon tuge radostan i nakon očaja pun nade.
Ipak, postoji Bog. Postoji prijateljstvo, vjernost, povjerenje, ljubav i požrtvovnost. Poznata mi je miroljubivost i jednostavnost čovjeka. Poznata mi je raspjevana mladost i djetinja bezbrižnost. Poznato mi je da iza svake noći dolazi dan i da iza svakog oblaka sja sunce. Dobro znam da iza zime slijedi proljeće, da iza grijeha slijedi kajanje i praštanje, da iza svađe slijedi pomirenje, da iza mržnje može doći ljubav. Znam da nakon sumnjičenja može doći još veće povjerenje. Znam da se nakon nepravde može postati pravedan i nakon grijeha nevin i nakon bolesti zdrav, i nakon tuge radostan i nakon očaja pun nade.
Znam da Bog ima zadnju riječ. Zato ljubav može koračati svijetom. Zato su cvjetovi neuništivi. Zato je svijet nerazoriv, zato je prijateljstvo vječno.
Oče sveti, moja je savjest opterećena, moje su ruke prljave i prazne, moje su misli okaljane i moj je jezik uprljan. Moja je mašta prepuna zla i zlih slika i moje su noge često lutale, strahovi su potresali moje biće i moje kosti, često i prebrzo sam povjerovao da je bolje biti zao nego dobar. Nerijetko sam stajao uvjeren da treba i prljavim poslovima zaraditi koju kunu. Katkad sam se uvjeravao da je potrebno i mrziti kako bih se oslobodio nepoželjnih ljudi. Sada vidim da je to bila izdaja tebe i sebe. Bio je to prinos na žrtvenik đavlu, grijehu i smrti. Sad prekidam s takvom praksom. Zauvijek.
Opredjeljujem se za sunce, za cvijet, za čiste rijeke i mora, za zvjezdano nebo, za pošten rad, za jednostavno srce i za čist pogled. Opredjeljujem se za ljubav i nadu. Za tebe. Oslobodi me grijeha po križu tvoga Sina.
Daruj mi vjeru u tebe i ljubav. Amen
https://hagio.hr/uncategorized-hr/link-na-anketu-ukljuci-se/
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
