Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
PLEMENTII MEDIJI
Plemenitost je danas prije svega tražena. U zapadnom svijetu nižu se skandali o kojima pišu mediji. Političari se smjenjuju zbog korupcije, prijevara, sudjelovanja u tajnim i lažnim društvima, u mafiji i nedopuštenim praksama. Javna glasila jedva čekaju da na području kulture, religije, školstva, poslovnog svijeta i uopće u ljudskim životima pronađu što više skandala, tako da je javni život ispunjen nekim nelagodnim osjećajem da medu nama i nema poštenih ljudi. Hrabrost, plemenitost, dobro djelo prema čovjeku više se ne vrednuje. Sve je puno skandala tako da se čini kao da se ni ne isplati biti dobar, jer to nije suvremeno. Društvena svijest spušta se tako na određenu razinu na kojoj prevladavaju strah i tjeskoba za budućnost. Perverznost, sadizam, masakriranje ljudi, terorizam i fundamentalizam pune stranice javnih glasila i pružaju dojam da smo već u mraku.
Časopisi koji su iznosili plemenita djela, hvalili i vrednovali ono što je bilo humano, hrabro i umjetničko kao sto je Readers Digest”, kao da su se već umorili. Je li biti dobar još uvijek isplativo i vrednovano u suvremenom društvu? Znači li plemenitost nešto ili je ona privilegij maloumnih? U svakom slučaju treba se suprotstaviti tome trendu, kako u životu tako i u medijma. Dobri primjeri privlaće. Bude li se pisalo o onome što ljudi hrabro podno se, gdje su podmetnuli rame pod teret drugoga, spasili na račun svoga života druge, bit će sve više ljudi koji krenuti istim smjerom. Umjesto straha, otvorit će se prozori svjetla.
Plemenit čovjek poštiva druge, on nikada ne bi ukrao, nikoga ne može povrijediti, nikada ne bi nekoga prevario, on ne psuje i ne mrmlja, nije nestrpljiv i ne pravi se ohol ni važan. Plemenit čovjek je spreman pomoći, sretan je kada nekome može nositi teret, raduje se kada nekoga posjeti i olakša mu bol u bolnici, ljudima daruje što god ima kako bi ih razveselio, ne može dopustiti da je netko sam a da ga on nije posjetio i ohrabrio. Plemenit čovjek će skupljati novac za one koji sami ne mogu platiti tešku operaciju srca, koji trebaju transplantaciju a nemaju sredstava da je plate, za djecu koja su ostala bez roditelja, za staricu koja nema nikoga, za invalida kojemu je mirovina mala.
Plemenit čovjek će radije umrijeti nego učiniti nepravdu, radije će zepsti nego da drugi kraj njega zebe, radije će gladovati nego da drugi kraj njega bude gladan, bit će ponekad gol samo da bi druge odjenuo, spavat će na podu jer će drugima dati krevet, pokisnut će jer će drugima dati kišobran, ponekad će kasno stići na odredeni cilj samo zato što će automobilom povesti nekoga tko je žalostan uzalud čekao ne bi li ga netko prevezao.
Plemenit čovjek neće nikoga ogovarati, on za svakoga nađe opravdanje, ne iznosi pogreške nego plemenita i dobra djela drugih, ne prosuđuje i ne osuđuje, on ljude žali, prema njima osjeća sućut, ljude drži bolesnima i stoga potrebnima pomoći. Plemenitom čovjeku nikada nije teško. On će rano ustati da nekome donese autobusnu kartu, mlijeko iz mljekare, kruh iz pekare. On će rado tuđu djecu učiti plivati, otići s grupom djece na logorovanje kako bi ih razveselio, naučio jednostavnom životu i svoj život uložio u nešto dobro i plemenito.
No plemenit čovjek nije naivan, on nije umjetno slatkast, to nije čovjek koji slabo prolazi u školi, nije malouman niti mentalno bolestan, on nije čovjek koji ne poznaje političku scenu, koji ne zna poslovne tajne, to nije čovjek koji obilazi kuće, a da sam ništa ne radi. Sve što ima, on je zaradio vlastitim rukama. Njegova obitelj dobro stoji, njegov ugled u društvu je visok.
Plemenit čovjek se natječe za politička mjesta, ali ne da bi sebi donio slavu nego da na taj način pomogne drugima. On se trudi doći u odgojne ustanove, on nastoji biti na prvom mjestu u banci, njemu je važno da igra neku veću ulogu u društvu, kako bi se društvo mijenjalo. Plemenit čovjek misli, puno čita, njegovo svjetlo gori do kasno u noć, ali ne zato što gleda televiziju nego jer čita vrijedne knjige, razmišlja i moli. Njegovo se svjetlo brzo ujutro pali, jer on rano ustaje, moli, sprema se na posao, pomaže svojim ukućanima i sretan je kada je obitelji dobro. On navečer ima vremena razgovarati sa svojom djecom, on diskutira sa sinom, pušta da mu kćer ispriča svoje doživljaje i dojmove o društvu u kojemu živi. Ima vremena čuti što mu supruga proživljava, ima hrabrosti zamoliti obitelj da navečer izmole koji dio krunice.
Plemeniti ljudi su poput svjetla u mračnoj noći, oni su poput povjetarca u smrdljivom okolišu, poput dobra glasa u očaju, oni su ruka koja briše suze, nada koja prelazi u optimizam. Plemeniti su vječni. Njih ljudi na ovome svijetu jedva primjećuju. No poslije smrti grade im spomenike. Možemo mirno reći da na njima zemlja stoji. Kao da zaustavljaju srdžbu neba, kao da zatvaraju vrata pakla, liječe ranjene duše ljudi, okreću ljude prema svjetlu i nadi. Za njima će ljudi uvijek vapiti, njima će se radovati. Plemeniti nisu oni o kojima pišu da su plemeniti, niti oni ispod kojih stoji da su plemeniti, iako i oni mogu biti i te kako plemeniti. To su ponajprije oni čije je srce plemenito i čiji je život kao život Isusa iz Nazareta, a to znači da su u potpunosti ljudi za druge.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)