iz knjige Molitva koja liječi

TREĆA DVORANA

U trećoj dvorani Isus ti pokazuje stol i kaže: “Molim te, uzmi sad sve što imaš, sve što predsta vlja tvoj život, sve ću sada otkupiti, tebe i sve što mi prikazuješ, čega se odričeš, sve će biti od Boga primljeno na oltaru.” Ako ti je nešto važnije od Boga, ako mu to ne predaš, ako imaš nekog idol kojeg mu ne želiš dati, Bog to neće primiti. To ostaje na zemlji, ne dolazi na nebo. Svi laici mogu prikazati sve što čine, svu svoju službu mogu prinijeti na oltar. Tako sve to oduzimaju zlu iz ruku i donose Kristu.

“Da bi naša i vaša žrtva bila Bogu ugodna molimo”. To znači: “Bože, pogledaj na nas i pokaži nam te tri dvorane. Svojom milošću učini ih nama razumljivim, očisti naše srce da vidimo jesmo lit zaista donijeli ono najbolje i najvažnije. Pomozi nam da živimo sv. misu”.

Treća dvorana završava darovnom molitvom. A onda u četvrtu dvoranu.

ČETVRTA DVORANA

Pošto smo Bogu predali sav svoj život, molimo Duha Svetoga za pretvorbu darova kruha i vina. To je najmističnija i najvažnija dvorana. Tu mi ne možemo više ništa učiniti. Tu sve čini Bog. “Gospodin s vama; gore srca; dostojno je i pravedno zahvaljivati Gospodinu”. Na početku smo dopustili Bogu da nas oslobodi grijeha, da nam izliječi rane da možemo zahvaljivati i primiti njegove darove od njega koji je Sveti i Dobri (Sanctus).

Kad svećenik položi ruke na darove, radi se o dvije stvari: sakramentalnom polaganju ruku i molitvi za izljev Duha. Darovi se pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Molitve ne izričemo više mi, nego molimo riječima Evanđelja. Isus govori; “Ovo je moje tijelo” i po tome znamo da kruh zaista postaje tijelo Kristovo. U svima se nama sada događa to što se događa na oltaru, a događa se za sve ljude svijeta da svi budu izliječeni. “Ovo je kalež moje krvi, koja se za vas i za sve ljude prolijeva za oproštenje grijeha”. Nitko ne smije biti izgubljen, a sve što je bilo izgubljeno sada je spašeno. Ovdje treba ostati trenutak u klanjanju. “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo…” To znači: skršena je moć davla, grijeha i smrti. Sad živimo u potpunosti. Kruh i vino postaju tijelo i krv Kristova, prisutni kršćani postaju Tijelo Kristovo – Crkva. Kad Crkva ne bi imala euharistije, ne bi bila Crkva, nego crkvena zajednica. Oni kršćani koji nemaju euharistije, žive od euharistije koja se slavi kod nas i tako su s nama povezani u misi.

Četvrta dvorana završava: “Po Kristu, s Kristom i u Kristu…”.

PETA DVORANA

Sad smo, dakle, preporođeni, novorođena djeca Božja, i zato možemo moliti Oca – “Oče naš”.

Pošto smo mu predali svoj život, može nam on predati sebe. Molimo njega, Jaganjca Božjeg, da nam dadne svoju poniznost i pokornost, molimo ga da nam oduzme naše grijehe i da nam da svoj mir kako bismo bili dostojni primiti njegove darove. “Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta…”. To što se zbiva u misi slavimo za sve čovječanstvo,
za zajedništvo anđela i arkanđela. “Gospodine, reci samo riječ i ozdravit će duša moja…” Dakle, duša će naša biti ne slobodna i čista nego zdrava. Nismo zdravi ako ne možemo povjerovati Bogu da nas ljubi, ako bježimo od njega i ako ga se bojimo. Pokazujemo mu svoje nevjeru, svoje rane i stavljamo sve to pred njega u pričesti. Kad smo primili pričest, posve smo povezani s njim, sve mu možemo reći, sve povjeriti, za sve zahvaliti. Sad smo svetohranište, pokaznica. Nosimo ga u sebi u svijet, drugima, da bismo posvetili cijeli svijet.

“Idite u miru!”

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije

SVETA MISA – 1. dio

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Sljedeći članakPronaći temelj života – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)