Biti “faca” i drugima “spasitelj” su kao poriv koji vapi da se ispuni. I daje moć da jači smo, da smo iznad. Kad se spustim na tu moju mišicu i držanje na mojim leđima.
Tješiti druge svojom snagom i kad ja hoću.
Ogromna je razlika te moje sile i mog napora i onog što On čini. Jer tu sam važna.
Kad On čini preko mene tu je ponizno srce koje se ne smatra dostojno.
Tu je često i patnja i progon.
Tu se događaju stvarnosti za koje sam svjesna da nisu moje.
Tu nisam bitna ja.
Kad On čini, a ne ja, tu nema napora ni umora, doživim radost.
Kad ja činim, a ne On, opterećena sam, hoću da uspije, razočaram se ako nije.
Opet je tu moj plan ili uspjeti prepustiti se Onome koji plan ima od vječnosti za mene. I ako je moje, neće uspjeti, ništa se dogoditi neće.
Samo prazne riječi ispunjene mudrovanjem i površnim znanjem.
Neka me vide, neka me pohvale, neka budem važna.
Kad tu umrem, događa se život.
