Piše: Ivo Perišić
Struka i iskustvo pokazuju da je ovisnost o klađenju jedna od najopasnijih ovisnosti. U drugim rubrikama ovog časopisa pisano je o toj bolesti. Nema ni potrebe puno nabrajati primjere, koje svi vidimo. Ovdje se osvrćemo samo na neke njezine pojavnosti. Važno je uočiti da postoje dva kraka koje ova ovisnost zahvaća. S obzirom na brzinu širenja može se govoriti o zarazi pa na jednoj strani imamo mnoge zaražene ovisnike o klađenju i njihove obitelji. Na drugoj strani smo svi mi poraženi, koji nismo neposredno zahvaćeni ovom bolešću, ali smo je dopustili. Kako je moguće da smo do ove točke došli, a da ustanove, tj. struka (psihijatri, psiholozi, sociolozi i pedagozi), vlast i stranke, političari, klerici i laici, razne glasne i utjecajne udruge, intelektualci i moćni mediji nisu pravodobno reagirali?
U pravilu, kad se dogodi nešto loše, svatko od nas refleksno odgovornog traži na nekoj drugoj strani. I ovdje će većina vjerojatno najprije uprti prstom u političare. Možda i medije. Ali, mi kršćani laici trebali bismo se zapitati što smo učinili? Očit je neuspjeh dosljedno kršćanske politike u Hrvatskoj. Mogu se kršćani ove zemlje „vaditi” na ove ili one, ali jasno je da bi udruženi političari koji su kršćani (ako žele ostati kršćani) među osnovnim ciljevima svojeg rada nedvosmisleno imali očuvanje i napredak obitelji. A to između ostalog znači da bi organizirano radili protiv svih ovisnosti. Sada mnogi djeluju u svojim ustanovama stručno, samozatajno, strpljivo i nesebično. Neki i u svojim strankama, udrugama i medijima. Ali taj je rad nepovezan, „kapilaran” i nedovoljno „glasan” da zaustavi i preokrene trend.
Ovisnik o klađenju je pacijent. Treba mu strpljivo i stručno pomagati. Ali klađenje se u obitelji manifestira kao teško cjelodnevno i kontinuirano nasilje. Ovisnici, dakle zlostavljači, uglavnom su muškarci. Tako se skupu gotovo specifično muških oblika zlostavljanja (fizičko nasilje, silovanje, pedofilija…) može dodati i klađenje.
Kako to da feminističke udruge – koje neprestano ističu da se bore protiv nasilja u obitelji – nisu ovisnost o klađenju uzele kao prioritet u svojem poslu? Da su osmislile ili preuzele neki suvisli program protiv klađenja, možda bi ga političari prihvatili.
Stručnjaci kažu da oni koji samo igraju loto vrlo rijetko postaju ovisnici. Igra je ljudska potreba pa se ne može zabraniti. Onaj tko tjedno uplaćuje neki mali iznos na neku kombinaciju brojeva ili na neke sportske rezultate zacijelo svim svojim nadama i iščekivanjima pridodaje još i taj jedan. Moglo bi se reći, svoj život malo obogaćuje; na jedan specifičan način ujedinjuje se u društvo sličnih iščekivatelja. Vjerojatno i kad gubi, igrač nije previše razočaran, jer zna da dobar dio tog novca država ulaže u korisne projekte. Dakle, dok ti iznosi nisu veliki, nije zlo. Ali tanka je granica između igre i ovisnosti. Usto, neki neodgovorni roditelji zajedno s djecom sudjeluju u klađenju! Jesu li svjesni toga što rade?
Zašto nije ograničen broj kladionica? Zašto je reklamiranje teškog alkohola i pušenja zabranjeno, a reklamiranje klađenja nije? Na radiju, uz reklamu Hrvatske lutrije, čut ćete: „Igraj odgovorno”. Zašto to nije jasno istaknuto i u TV reklamama? Zašto se to upozorenje ne izriče na više načina? Zašto to nisu obvezne naglasiti i sve privatne kladionice? Hrvatska nogometna liga u nazivu nosi ime jedne kladionice!
Na televiziji svaki dan vidimo reklame za hrvatsku i europsku lutriju. Primijetimo koji stil života te reklame nude u slučaju dobitka: lijepe automobile, putovanja i lagodan život, biserne ogrlice za žene, a muškarcima lijepe žene, tj. žene točno određenih proporcija. Dakle, premda državne, te reklame nude upravo ono što osobu i obitelj, društvo i države – ubija: ljenčarenje, težnja lakoj zaradi, isprazna zadovoljstva, bahatost, sebičnost…
Do prije godinu ili dvije, dugo se svakog dana na televiziji vrtio set kratkih reklama Hrvatske lutrije. Na početku jednog od tih filmića vidimo jednu nervoznu djevojku kako užurbano ubacuje rublje u mašinu za pranje. Uz nju je jedan lijepi pas. Za to vrijeme čuje se otprilike ova poruka: „Možda se i tebi dogodi sreća”. U sljedećem kadru ta djevojka, dobivši na lotu, razdragana vozi novi skupocjeni crveni kabriolet. Sretna i bezbrižna putuje negdje. Jesu li to sreća, cilj i smisao života, koje nam sugerira Hrvatska lutrija? Uz djevojku u automobilu sjedi i njezin pas. Je li to model obitelji koji nam preporučuje državna lutrija?
Jasno je da rješavanje ove ovisnosti ne smijemo prepustiti samo pojedincu i njegovoj obitelji. Potreban je cijeli niz pažljivih i stručnih politika i terapija da se ova pošast zaustavi. Svako u ovom tekstu postavljeno pitanje nosi u sebi odgovor: broj kladionica treba ograničiti, ograničiti njihovo poticajno reklamiranje, u reklame uključiti upozorenja o opasnostima klađenja, roditelje i pedagoge upozoriti na djecu, osvijestiti javnost da je ovisničko klađenje teško nasilje u obitelji… U mnogim brojevima ovog časopisa pisano je o raznim ovisnostima uz upute kako se liječiti. Psihijatri ističu da narcisoidnost igrača otjera u ovisnost. Možda bi se kršćanski moglo reći da su prvi i sedmi glavni grijeh, oholost i lijenost, ulazna vrata u ovaj pakao. Psihijatrijske ustanove navode na internetu 10-ak pitanja na koja svatko može odgovoriti pa prema tome odlučiti o vlastitom liječenju ili liječenju člana obitelji. Dana 15. 2. 2024. prvi put je na televiziji, prilikom izvlačenja kuglica, voditeljica navela jedno od pitanja koje navode psihijatri: „Igraj samo iz zabave. Ako više ne uživaš u igri, zapitaj se zbog čega nastavljaš igrati.” Nadajmo se da je to početak sveobuhvatne, organizirane, uporne i složne borbe protiv ovisnosti o klađenju. Jer to je posao za svekoliko društvo, stručne institucije, stranke, medije, Crkvu, obitelji i pojedince.
