U POTRAZI ZA ČOVJEKOM – jesi li ti taj?

Ali Bitak – Stvoritelj svega je savršen, sveznajući, sveprisutan…

 

Piše: Ivana Ožbolt

„Treba nam što više ljudi da bismo uspjeli i donijeli dobru promjenu u naše društvo!” prokomentirala je moja draga prijateljica i borac za čovjeka, narod, domovinu. Neki dan su mi opet u misli došle te riječi te me potakle da napišem ovaj tekst.

Razmišljajući tako o promjeni i ljudima, osvijestih kako mnogi svjedoče da Domovinski rat nije dobiven s pomoću nadmoći u ljudstvu i naoružanju, već ljubavlju i žrtvom za narod i domovinu te ponajviše vjerom hrvatskog naroda u Boga, otkuda je onda došla i snaga, hrabrost, mudrost i strategija, a to je sve dovelo do pobjede i obrane domovine.

U misli mi je zatim „ušao” veliki starozavjetni ratnik Gideon (Suci 6 i 7) i njegovo pouzdanje u Boga. Gideon je na nadmoćnijeg neprijatelja, koji je Izraelce godinama tlačio, umjesto s velikim brojem ratnika koji su mu se pridružili, krenuo, na Božji zahtjev, samo s 300 ratnika. Božja je namjera bila da ljudi spoznaju da ih je On – Bog – spasio, umjesto toga da oholo smatraju da ih je spasila njihova vlastita snaga. Onda me još nešto potreslo u vezi s Gideonom. Pozadina cijele priče – koja je tako aktualna i za nas danas – jest ta da su Izraelci bili neposlušni Bogu, okrenuli su se drugim bogovima (hm, kome se sve danas ljudi klanjaju – novcu, slavi, moći, tijelu, svemiru, energiji, magiji….) pa ih je Bog odlučio podučiti preko drugih naroda koji su ih napadali te im uništavali usjeve i stoku. Je li vam to nekako poznato i aktualno?

„Kad su Izraelovi sinovi opet činili što se Gospodinu nije sviđalo, dade ih Gospodin u ruke Midjancima za sedam godina. Teška je bila ruka Midjanaca nad Izraelom” (Suci 6,1-2).

Ta muka navela je Izraelce da zavape Bogu za pomoć. On, budući da je takav kakav jest i da im je već mnogo puta opraštao i brinuo se za njih, pošalje im Gideona.

„Gospodin se okrenu Gideonu i reče: ‘Idi u toj svojoj snazi i izbavi Izraela iz ruku Midjanaca! Ja te šaljem.’ A on mu odvrati: ‘Oprosti, Gospodaru moj! Čime ću izbaviti Izraela? Eto moj je narod najmanji u Manašeovu plemenu, a ja sam posljednji u svojoj obitelji.’ Gospodin mu odvrati: ‘Ja sam s tobom i ti ćeš pobiti Midjance kao jednoga čovjeka.’”

Zanimljivo je dalje kako je Gideon ipak tražio dodatne znakove od Boga da to zaista treba učiniti, a Bog mu ih je i dao. Gideon je u vjeri hrabro stao uz Boga i mir je zavladao zemljom za Gideonova života. Nakon toga su Izraelci opet skrenuli s Božjeg puta pa upali u nove nevolje…

Hm, možemo li mi nešto naučiti iz ovih i sličnih (povijesnih) događaja koji se opetovano ponavljaju, a ljudi nikako da shvate?!

NAŠE BITKE

Danas i iz vlastitog iskustva, a i iz iskustva mnogih drugih, nažalost, vidim da prečesto u svoje (životne) i društvene „bitke” (da se izrazim vojnom terminologijom) idemo oholo sami bez Boga – slijepi, gluhi i nesvjesni da nam je neophodno potreban baš On – koji sve drži u svojim rukama i koji nam jasno poručuje: „Bez mene ne možete učiniti ništa!” (Iv 15,6).

Kada, dakle, idemo sami u borbu, novi projekt, kada se želimo oko nečega angažirati i to činimo samo svojim ograničenim snagama, ograničenim znanjem, iskustvom, resursima, nadajući se možda i pomoći „utjecajnih i važnih ljudi”, a ostavljajući po strani Onoga koji sve može i sve zna, koji jedini ima „pregled cijele igre”, pokazujemo da nismo mudri.

Vojnik ne ide u bitku na svoju ruku, a da nema sve potrebne informacije i logistiku te, najvažnije, dopuštenje ili naređenje glavnoga koji ima pregled cijele situacije i njemu vjeruje i njega sluša. E sad, general može biti i ranjen grijehom, zaveden zlom pa pogriješiti u naredbi…

Ali Bitak – Stvoritelj svega je savršen, sveznajući, sveprisutan… On je dobrota, istina, zajedništvo, ljepota, On ne griješi i u njemu nema zla, laži, prijevare…

Bilo bi mudro Njemu dati svoje povjerenje, Njega pitati kojim smjerom voditi svoj život i bitke.

Ali, budući da to ne činimo, naše bitke nikada ne dovode do potpunog uspjeha, zadovoljstva, radosti, ispunjenosti, mira… A često nas dovedu do sloma, umora, frustracije, bijesa, depresije, tjeskobe, osjećaja nemoći i neuspjeha, nepravde…

Promotrite iskreno svoje „samostalne uspjehe” i uvidjet ćete da uvijek nešto „fali”.

PROMJENA

Još davno čula sam mudrost (ali počela sam je primjenjivati tek kad sam sama pala u svoje ponore te bila u bijedi i muci) da „ako želiš da se stvari promijene – TI se moraš promijeniti!”. Dobro je to zvučalo, ali sam oholo smatrala da se to tiče drugih. O da, lako je kritizirati druge da im je potrebna promjena, upirati prstom u druge i tražiti da se oni mijenjaju jer su ovakvi ili onakvi, dok si ti s druge strane predan, pravedan, dobar, iskren, pun ljubavi i suosjećanja i tebi promjena ne treba. A i nikakav Bog meni tada nije trebao (moja životna priča i svjedočanstvo dostupno je na YouTubeu pa ako netko želi više saznati kako je došlo do moje životne promjene smjera, bit će mi drago). Sve sam postizala sama, glavom kroz zid ako je trebalo – jer sam povjerovala laži da tako treba biti. Istina je bila sasvim suprotna, ali je nisam mogla vidjeti.

Svatko tko pročita ovaj tekst je pozvan, ali samo će se mali broj odazvati ideji osobne promjene kako bi bio sol i svjetlo ovom društvu. Većina će nastaviti ustaljenim načinom života i borbe. Ima jedna definicija gluposti koja kaže da je glupan onaj koji uvijek čini stvari na isti način, a očekuje drugačije rezultate. Dakle, nadam se da će biti onih koji će razumjeti, ali i prihvatiti poruku i poantu ovog teksta – da je najvažnija promjena koja je potrebna našem društvu – duhovna promjena. Bez nje, kao što vidimo, polako nestajemo kao narod, klizimo u propast zemaljsku, ali još važnije – u vječnu.

A to je najljepše izrekao naš blaženi Alojzije Stepinac: „Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih ljudi i zadovoljnih hrvatskih obitelji! Ne treba nam toliko učenih glava koliko poštenih. Nema važnije zadaće u životu pojedinaca negoli vlastita duhovna izgradnja.”

Meni to znači da za pravu, istinsku promjenu društva trebamo ljude određenog „kalibra”!

MI TREBAMO ČOVJEKA!

Prije nekog vremena pročitala sam rečenicu koja je išla ovako: „Možeš to učiniti ukoliko si čovjek”. To me malo zbunilo jer naravno da sam čovjek i pomislila sam da je možda neka tiskarska greška. Ali nije bila! Dalje je pisalo: „Možemo biti čovjek – samo ako smo i HOMO i ANTHROPOS. Mi smo zemljana bića koja gledaju prema gore.” A onda sam kod sada pokojnog prof. dr. Tomislava Ivančića pročitala još i ovo: „Ti si čovjek – samo ukoliko je tvoj pogled usmjeren na Boga, Stvoritelja”. Dalje mi je bilo osviješteno da i životinje imaju tijelo i psihu kao i čovjek, one se hrane, razmnožavaju, brinu za mlade… Ali čovjek ima i duhovnu dušu, on intuitivno poznaje Stvoritelja i želi se s Njim povezati (stoga postoje i tolike religije na svijetu). Životinja to ne želi; nije svjesna Stvoritelja i ne traži Ga.

A gledajući današnje društvo, vlade, medije, obrazovanje, zdravstvo… mnogi su nažalost s razine čovjeka pali na životinjsku razinu. U svojoj slobodi odlučili su zanemariti svoje ljudsko dostojanstvo, ili ga nisu niti osvijestili ili su pak namjerno (ali ustvari zbog ranjenosti, laži ili zabluda) odbacili spoznaju da su, i oni kao i drugi, prekrasna Božja stvorenja tijela, psihe i duha.

Time su onda odbacili istinu da osim fizičkih i bioloških, prirodnih, zakonitosti postoje i zakoni duha (dobrota, istina, ljepota i jedinstvo). Za svako tjelesno ili duhovno kršenje zakona, postoje posljedice. Znamo da, ako skočimo sa zgrade, nećemo preživjeti; ako ne dišemo, ne pijemo vodu i ne hranimo se, umrijet ćemo. Ne možemo imati ružne i ljutite misli i mrziti te očekivati da ćemo biti sretni u životu; ne možemo drugome činiti zlo ili ne reagirati na zlo, a misliti da nećemo biti pogođeni posljedicama.

Samo zato što nas kazna ne stigne odmah, ne znači da nećemo odgovarati na sudu koji će nas na kraju ipak stići, prihvaćali i vjerovali mi u to sada ili ne.

Kakvog to čovjeka trebamo donosimo u sljedećem broju hagio.hr-a.

Iskustva s online seminara za englesko govorno područje

Total
0
Shares
Prev
Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

MANJE RIJEČI, VIŠE DJELA   Jedna poučna priča ide ovako: “Jednog dječaka

Next
“Radost patnje” – suočiti se s istinom

“Radost patnje” – suočiti se s istinom

Što se brže suočim sa stvarnim stanjem, to će lakše i do promjene doći


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati