USUSRET ZLATNOM JUBILEJU ZAJEDNICE MOLITVA I RIJEČ

 

Pripremila: Ljerka Jurkić

 

• Uvod 

Prije 25 godina Utemeljitelj Zajednice Molitva i Riječ na proslavi njenoga srebrenog jubileja  u  svom je nagovoru  između ostaloga istaknuo kako je 03. kolovoza 1975. Zajednica imala svoj Duhovski događaj i usporedio ga sa zbivanjima u Jeruzalemu: „ Kao što je Isus uzlazio iz Galileje u Jeruzalem, tako se i Zajednica, to jest tadašnja skupina studenata sa svojim vjeroučiteljem , tijekom 4 godine pripremala u crkvi sv. Vinka za ovaj veličanstveni događaj.“ ( Bilten br.9, Davor 2000., str.2, Zajednica Molitva i Riječ).

Dakle, kao što je Isus u Jeruzalemu umro, uskrsnuo i uzašao na nebo te poslao Duha Svetoga nakon čega je Crkva pošla u svijet (usp. Bilten br.9),  može se reći da je i prof. Tomislav Ivančić zajedno sa svojim studentima u procesu obraćenja morao proći kroz smrt da bi se rodio novi čovjek koji je u Duhu Svetom susreo Isusa Krista, Spasitelja svijeta, i potom je pošao u čitav svijet donijeti tu Radosnu vijest. No, i kao što se u Jeruzalemu silaskom Duha Sv. rodila Crkva, tako se u Davoru toga dana rodila Zajednica Molitva i Riječ čiji je utemeljitelj svećenik Katoličke crkve i do zadnjega daha vjeran prijatelj svom Šefu, kako je od milja zvao Isusa.  

Mnogi su svjedoci kako je od te važne 1975. godine, i to u razdoblju komunističke ideologije, potom Domovinskoga rata, zatim u poraću, sve do nedavna, kad prepoznaje novu prijetnju za čovjeka u ideologiji novog svjetskog poretka, prof. Tomislav Ivančić neumorno naviještao Isusa Krista, jedinog Spasitelja čovjeka i svijeta.

Pamtimo evangelizacijske seminare, od onog prvog u Mariji Bistrici, koji je na poziv ondašnjeg zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića održao 1979. godine  upravo za svećenike, do ona posljednja tri seminara na Šalati, koje je održao tijekom 2015./2016. godine svjestan da ubrzo odlazi sa zemlje. Tada je sve nas, koje je tri godine prije smrti pripremao za evangelizaciju, uključivao u naviještanje vidjevši u nama one koji će nastaviti djelo Duha Svetoga započeto prije tada više od 40 godina u Zajednici Molitva i Riječ.  

Tih zadnjih godina svoga ovozemaljskog života, neprestano nas okupljajući,  očito je čeznuo, što je i sam govorio, novi izljev Duha Svetoga u ZMiR, svjestan da samo u toj snazi možemo djelovati kao Zajednica u Crkvi i svijetu. Stoga je na posljednjem 8. hagioterapijskom studiju cijeli prvi dio posvetio daljnjem rastu i razvoju Zajednice, njenoj povezanosti s Crkvom i djelovanju, ali i povijesti ZMiR.

 

• Zašto je važna povijest ZMiR? 

Upravo tijekom 2015./16. okupljao je nas desetak ponedjeljkom pripremajući nas za novu evangelizaciju (a mi smo to prenosili i drugima iz svih Podružnica), ali i za daljnju brigu i vodstvo Zajednice. Uoči 8. studija naglasio nam je zašto je važna povijest ZMiR:

 

“Ako me pitate što i kako izreći o povijesti Zajednice, važno je uvijek pod vidom odnosa prema Bogu govoriti: koliko nas je Bog mijenjao, obraćao, vodio kroz molitvu, kroz obraćenje, kroz žrtvu, bdijenja, hodočašća, postove, karitativni rad, milostinju, proučavanje Sv. pisma, spontane molitve, glazbu, prekrasne sv. mise, zajedništvo. I uvijek je bitno da je sve to vodilo samo jednom: da mi doživimo iskustvo Duha Svetog, iskustvo Boga.

Dakle, mi nismo živjeli tradicionalnim, pobožnim životom, išli nedjeljom u crkvu, pa onda poslije pjevali, družili se, pa igrali nogomet, nego smo baš intenzivno tražili iskustvo Boga. To se događalo kroz priznavanje naših grijeha, dakle, obraćenje s jedne strane, a s druge strane kroz molitvu koja je bila zaista čudesna, neprestana.

To je ono što mi je bitno: sve nas je to vodilo u jedno nutarnje čišćenje duše gdje smo doživljavali upravo da liječimo tu izranjenost i nesposobnost u nama, nesposobnost koju je grijeh uništio u čovjeku. I bitno je da smo mi tada postali sposobni dobiti nove oči da vidimo tko je to čovjek. Bitno je da smo dobili oči za ono što je Isus Krist napravio, dakle evangelizaciju, spas čovjeka, otkupljenje, ali istovremeno za čovjeka koji treba to otkupljenje. Dakle, postali smo sposobni vidjeti da taj čovjek može vjerovati kako je dobrota bit čovjeka i da je dobrota istina i ljepota zapravo Presveto Trojstvo.

Tako smo došli do jedne takve razine na kojoj je hagioterapija uopće bila moguća, razine na kojoj je bilo moguće upoznati izranjenost čovjeka, terapiju, moguće zapravo onda čovjeku pomoći baš na toj razini da bude čovjek. Jer medicina i psihoterapija i psihijatrija ne mijenjaju čovjeka, one samo liječe njegove organe, dok hagioterapija mijenja čovjeka, i to na razini prirodnoj, no uvijek snagom milosti koju smo dobivali po molitvi, snagom Duha Svetoga koji nam je ulio u nas da smo mogli to vidjeti, razumjeti, čuti i onda na taj način sve činiti da mijenjamo ljude.

Dakle, nije važno što smo mi sve radili, kako je to bilo zanimljivo, kako smo se znali sastajati, pa ići na izlete. Ne, nego upravo sve što smo radili bilo je samo jedno: doći do iskustva Boga, biti s Bogom sjedinjeni, upoznati Isusa Krista kao osobu, biti sposobni nekom nutarnjom snagom, svjetlošću razumjeti čovjeka i pomoći čovjeku.”

Dio iz nagovora: Priprema za 8. studij (27. 06. 2016.) 

 

 Razvoj ZMiR

U  istom nagovoru Utemeljitelj navodi razdoblja razvoja Zajednice:

Prvi je razvoj od 1971. pa sve do 1975.godine. To je intenzivno vrijeme u kojem smo uspjeli doći do iskustva vjere 3. kolovoza 1975.

Drugo je razdoblje razvoja bilo od iskustva prema seminarima, a to je bilo od 1975. do 1979.godine. Mi smo se sastajali, molili, vapili Gospodinu, časopis je izlazio. Ma ludi smo bili poradi Krista.

Treće je razdoblje od 1979. do 1985.godine. To je početak seminara kod nas u Hrvatskoj, a onda i u bivšoj Jugoslaviji. Naši seminari, ali istovremeno ta čudesna klanjanja koja su bila baš u ovoj sobi. Dok ja držim seminar, ljudi se tu klanjanju. Pa je li moguće da smo sve to radili? Kako smo mogli sve to organizirati? To se i ja danas pitam. Kad smo išli na seminare, to je isto važno, išlo je bar desetak vas studenata sa mnom. Išli smo u Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik, Rijeku… uvijek smo bili zajedno, i to smo svi putovali vlakom. Onda ja uopće nisam imao svoga auta. I to treba reći. I Prezbi je bio bez auta u to vrijeme. Vlakom smo išli. Sjećam se: noću smo putovali vlakom, joj, Bože moj. Stisnemo se u onim vagonima. Ali uvijek smo vedri bili, uvijek puni humora, uvijek radosni.

Četvrto je razdoblje od 1985. do 1991.godine. Tad se dogodio prijelaz na inozemstvo. Počeli su seminari najprije u Austriji, onda Njemačkoj, pa Belgiji, pa Švicarskoj i Holandiji.

Jako je važno naglasiti da smo 1988. godine, 1987. i 1988., izgrađivali potkrovlje, 26. ili 27. studenog 1988. dolazi šest djevojaka stanovati u potkrovlju kao zajednica. One onda čuvaju kapelicu, otvaraju i zatvaraju tabernakul. Tada su počela danonoćna klanjanja i trajala četiri pune godine. Radile su u malim sobicama. To je stvarno bila žrtva. Istovremeno, radile su na časopisima i na okupljanju Zajednice, a onda su znale svjedočiti na seminaru.

Sve su to za hagioterapiju bili usponi. Pazite, najprije do ’75., tu smo dobili Duha, do ’79. smo ljudima držali seminare i tu smo imali molitvu za iscjeljenje. Dakle, tu smo imali crkvenu evangelizaciju, evangelizacijsko liječenje, to još nije bila hagioterapija. Sa svim tim, s terapijom teološkom, evangelizacijskom, kao i sa svim seminarima od 1985. prelazimo u inozemstvo, Europu imamo ispred sebe, ali i Ameriku. Zapravo, 1984. godine prvi sam put otišao u Ameriku. Četiri puta bio sam u Americi i jedanput u Kanadi. Dakle, za nas se čulo po cijeloj Europi, po cijelom svijetu. Tolika je ta snaga Duha bila da je to milina. Zapanjujuće je to: zar smo imali snage da sve to tako činimo? Zar je hagioterapija izrasla iz takvog područja, iz takvog temelja, iz takve zemlje? Čudesno. Hagioterapija je zaista izrasla iz jedne strahovite muke, napora, obraćenja, molitve, siline Duha kojeg smo imali, te spremnosti da se ne pitamo možemo li ili ne možemo. Onda radimo nevjerojatne stvari.

Peto je razdoblje od 1990. do 2000., dakle, 90-e Hrvatska postaje slobodna, nezavisna, i tada, 28. kolovoza, osnovali smo Centar za duhovnu pomoć. Tad je on bio molitveni, radilo se ono što su molitve iscjeljenja u evangelizaciji, u seminarima. To se u našim centrima radilo, ja bih rekao, sve do 2000. godine. Polako se sve razvijalo, tako da sam išao držati razne hagioterapijske škole, najprije u Rijeci, pa onda u Stubičkim Toplicama, inozemstvu itd. U Stubičkim Toplicama 1994. nastaje ime hagioterapija. Ljudi su to rado prihvatili. Od tada imamo ime, ali je cijela tehnika i cijeli rad utemeljen na seminarima, molitvi za nutarnje iscjeljenje, trećem razdoblju katekumenata. Iza toga počinje rad, osobito na antropologiji i na stalnom odvajanju jednog od drugoga: jedno je čovjek, a drugo je Bog. Jedno je čovjek i njega treba upoznati, najprije tko je, što sve ima u sebi, koje sposobnosti i osobito prepoznati da je zapravo antropologija znanost o samom čovjeku kao čovjeku. To je organizam, dakle, duhovne duše. Čovjek nije čovjek ni po psihi, ni po tijelu, nego upravo po duhovnoj duši. Duhovna duša, ta antropološka dimenzija, zahvaća tijelo, psihu i čini ih mojim tijelom i psihom. Dakle, ne određuje ni psihijatrija, ni psihologija, ni medicina, moje tijelo ne određuje tko sam ja, nego upravo moja duhovna duša određuje mome tijelu da je to moje tijelo. Ja sam osoba, ja sam savjest, ja sam um, ja sam život, moj život.

Posljednje razdoblje od 2009. do danas su studiji s jedne strane i knjige s druge strane: Dijagnoza duše i hagioterapija, Hagioterapija u susretu s čovjekom, Svestrana izranjenost, Hagioterapijska antropologija, bezbroj knjiga i CD-ova. I tu onda moramo reći da je knjiga Dijagnoza duše i hagioterapija upravo taj prijelazni oblik. Tu još uvijek ima malo molitve i onoga kršćanskoga, a u Hagioterapiji u susretu s čovjekom s tim je gotovo.”

Dio iz nagovora: Priprema za 8. studij (27. 06. 2016.) 

 

• Iskustvo rasta u Zajednici

Kad sam došla do točke u životu gdje više nisam vidjela izlaza i nisam imala kamo, počela sam tražiti Boga svim umom i srcem. Prvo je moje iskustvo susreta s Njim bilo iz egzistencijalne muke. Zapravo sam u tom času bila ateist (bez obzira na tradicionalni kršćanski odgoj) koji čezne nekog tko je Dobar! I taj se susret dogodio na razini duha jer sam nakon svoje odluke za Dobro dobila odgovor u životu. Prvi put sam svjesno i uvjereno mogla reći: „ Pa ti Bože stvarno postojiš i ti si Dobar!“ Ta me prva radosna vijest  u mom životu ( nakon završenog fakulteta) iz tame uvela u svjetlo i otvorila mi vrata u novi život! Prepoznavši u sebi  tu veličanstvenu sposobnost slobodne volje, odlučila sam da ću odsad svaki dan očekivati dobro! I ono se počelo umnažati: moje su se oči otvarale za dobrotu koju dotad nisam vidjela.  

U tom sam očekivanju i traganju naišla na knjižicu znakovita naslova: Za bolji svijet! Dok sam čitala predgovor, u moje je srce ušla nova snaga i dogodila se nova radost koju je teško opisati. Kliktala sam: „ Ti si živ! Ti si živ!!!“ Rekla bih da je duh preskočio iz tih slova, iskra je preskočila. Autor, naš profesor Ivančić,   zapravo je tu napisao i moje iskustvo, ono što sam sama proživljavala.

Uskoro sam se odazvala na njegove seminare, a potom i u tadašnju formaciju Zajednice MiR.  Na to sam se odlučila vidjevši da ne mogu dalje sama rasti, silno sam trebala Božju blizinu i zdravlje koje samo On može dati. Mogla bih reći da sam svih sljedećih godina moga ozdravljanja u tom okruženju doživljavala odmor od svega što me u mojoj nutrini činilo tjeskobnom i depresivnom. Tu sam nalazila mir, doživljavala prihvaćenost i sigurnost. Tu sam na seminarima, grupama i u klanjanjima na Kaptolu 13 dolazila do iskustava naše duhovnosti, što je za mene bilo spasonosno. Na primjer,  nezaboravno mi je moje prvo iskustvo praštanja drugoj osobi, kao i tolike molitve za nutarnje iscjeljenje po kojima je moju nutrinu Isus ozdravljao, ali i iskustvo Očeve blizine u Molitvi telefona i ljubavi po svetopisamskim tekstovima. Ipak, ovdje bih izdvojila dva presudna iskustva bez kojih sigurno ne bih u Zajednici ni opstala ni ostala (a dobro ilustriraju ono što Utemeljitelj izdvaja iz povijesnog razvoja ZMiR). 

Prvo je iskustvo euharistijskog Isusa u kapelici na Kaptolu.  Tih smo godina u kapelicu smjeli doći tek nakon što smo prošli 1.korak formacije, dakle nakon godinu dana, a potom smo nakon nekog vremena imali pravo i samostalno biti na klanjanju ( dva sata).  Za mene je to bilo kao da ću dva sata biti u raju s Isusom! Kapelicu sam doživljavala kao osobito sveto mjesto i bila je osobita  čast da mi je ukazano takvo povjerenje. Puna čežnje za Isusovom blizinom na tom  svom prvom osobnom klanjanju iskusila sam kako meni osobno kaže: „ Ne boj se!“ i oslobađa me straha od svih „bogova“. Pamtim riječi iz Knjige o Jošui  kako sam ih ja čula tada: „ Ne gledaj ni lijevo ni desno, samo mene gledaj!“  Danas znam da sam rasla samo onda kad sam tako činila! Kad god sam u Zajednici gledala ljude i krivo se bavila njima, gubila sam vrijeme. Brzo sam shvatila da je ovdje riječ o osobnom pozivu u Zajednici i zajedništvu s drugima, ali i odziv je uvijek osoban. Gdje god nisam izrasla, to je zato što nisam bila zagledana u Onog koji me spasio i pozvao! Također, kao što piše u knjžici Duhovnost u ZMiR, zajedništvo se s drugima može ostvariti samo ako sam doista u zajedništvu i osobnoj povezanosti s Isusom! Bez te povezanosti nemoguće je ljubiti i prihvaćati druge ljude! Moje je iskustvo da se najdublja povezanost s Isusom  i naša preobrazba snagom Duha Sv. ostvaruje upravo u klanjanju, tj. tamo gdje je Njegova muka, smrt i  uskrsnuće. Razumijem stoga zašto je Utemeljitelj toliko poticao, pa i zahtijevao, neprestana klanjanja i bdijenja.  

Drugo je važno iskustvo, zapravo ključno, ono koje zovemo temeljno iskustvo Duha Svetoga. Dogodilo se upravo povodom jubileja Zajednice, ali tek nekoliko mjeseci nakon središnje proslave u Davoru, tj. 15. 06. 2001. godine u mom malom podstanarskom stanu na Jarunu. Cijela je godina bila u znaku duhovne priprave za jubilej, ali ja sam se stvarno odazvala tek nakon što je Utemeljitelj „digao ruke od mene“. Razumijem ga jer 10 sam godina bila u ZMiR, pa ipak mi je, unatoč mnogim iskustvima i ozdravljenjima, Duh Sveti nekako bio dalek! Naljutila sam se i odlučila svaku večer činiti onako kako je Prezbi tad tražio: desetak minuta klečeći moliti, tj. pročitati djelić iz evanđelja, priznati Isusu i pokajati se za grijehe, a potom ga moliti iskustvo Duha kakvo su apostoli primili ( ja sam tražila zapravo iskustvo kakvo su Prezbi i ostali iz Zajednice primili). Počela sam tako činiti 04. 06. i , zahvaljujući brojnim seminarima, ali i čvrstoj odluci da ću ili primiti to iskustvo ili otići iz te Zajednice, sve se brzo odvijalo. Doista me Duh Sveti unutar tih 12 dana posve zahvatio i preobrazio. Bilo je to svima vidljivo, no najljepše od svega što sam tad primila bila je ta divna bliskost s Isusom i slatkoća Njegove riječi u evanđelju kao i punina ljubavi i radosti! Taj žar! Naravno, odmah sam zvala prijatelje iz Zajednice i prvom prilikom (sutradan) s Lulom otišla Prezbiju! Trebala sam potvrdu Crkve, mog Utemeljitelja, o ispravnosti tog najvećeg događaja u mom životu!  

Neki Utemeljiteljevi nagovori o Duhu Sv. posebno me podsjećaju na ovo moje iskustvo: „ Također, osobito je važno da on preporađa. On je na neki način utroba u kojoj se začinje čovjek božanske naravi i rađa se kao Isus u utrobi Marije.“ ( usp. Nagovori evangelizatorima, 09.05.2016.)  Nadalje, Utemeljitelj parafrazira Isusa koji kaže da onaj tko se ne rodi iz vode i Duha ne može vidjeti kraljevstvo Božje i ne može ući u kraljevstvo Božje bez Duha koji preporađa čovjeka. 

Danas bih rekla: kraljevstvo je Božje doista blizu, ali ga treba tražiti svim srcem. Može mi samo biti žao zbog svake tromosti i zagledanosti u sve sporedno. Žalim zbog toliko izgubljenog vremena na ono što je propadljivo, ono što nije život kao i zaustavljanja na starim iskustvima iako znam da je bit čovjeka razvoj. „Čovjek je biće koje neizmjerno nadilazi sebe“, koliko sam puta čula!                                       

• Bljesak –  „ novo vino u nove mješine“ 

Kao što se zbivanja koja su prethodila Duhovskom događaju u Davoru mogu usporediti sa zbivanjima u Jeruzalemu i rađanjem Crkve, tako i posljednje godine Utemeljiteljeva života neodoljivo podsjećaju na Isusa i njegove učenike. Isus je sve predao svojim učenicima, nazvao ih prijateljima, tumačio im prispodobe, molio s njima, živio s njima tri godine. Rekla bih da nam je naš Utemeljitelj doista predao sve što je imao prije svoga odlaska, i to i tijekom Bljeska i spomenutih tjednih susreta, seminara i studija, ali i okupljajući nas oko stola, moleći i razgovarajući s nama.   

No, sve što se tih godina događalo, baš kao i u čitavoj povijesti Zajednice, bilo je zapravo samo zbog našeg obraćenja i novog izljeva Duha Svetoga. Moje je iskustvo Bljeska upravo na tom tragu. Zašto profesor nije dopustio tiskanje sadržaja koji smo od njega svaku večer od 07. 10. 2013. do ljeta 2014. primali?

Mi ljudi skloni smo sve pretvoriti u formu, u bilješke koje kasnije prelistavamo i ponavljamo kao naučeno gradivo, a Bljesak  je zapravo drugo ime za Duha Svetoga. Već je tu prvu večer, tog znakovitog 07. listopada, citirao sv. Pavla iz 2.poslanice Timoteju (koju je Pavao napisao malo prije svoje smrti): „ Raspiri Milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku…“

Govoreći o Zajednici koju je potrebno oživjeti, Utemeljitelj nas je pozvao na jedan novi, duhovni i obraćenički hod. Kao ni drugi, ni ja nisam znala da će taj hod trajati godinu dana i da ću morati svaku večer oko sat i pol putovati do Kaptola da bih primila ne samo novi nagovor nego i novu snagu Duha Svetoga, a potom se u kasnim noćnim satima vraćati kući, malo odspavati, sljedeći dan otići na posao i izvršavati sve tekuće obveze. Bio je to doista uzak put, doista smo se morali probiti kroz razne nevolje i ustrajati, no danas znam: to je bilo moguće zahvaljujući Osobi Duha Svetoga. Svaki sam se dan morala probiti do te odluke i povjerenja da ipak idem na Kaptol i svaku sam se večer vraćala oživljena i preobražena. Mogu reći da je ta godina najradosnija godina moga života. Jedan od zadataka u tom obraćeničkom hodu bio je i svaku večer ispričati iskustvo Duha Sv. tog dana ( Gdje se pojavila snaga u meni? Gdje se mijenjam?). Bilo je to doslovno otvaranje očiju za djela Duha Svetoga. Tek nakon toga, nakon što smo oko godinu dana tako živjeli, Utemeljitelj je u kapelici položio ruke na nas i poslao nas tog ljeta rekavši da se odazovemo svima koji nas pozovu.

Moje je iskustvo da Bljesak nije prvenstveno ni skup nagovora ( koji su vrhunski i sigurno jedinstveni) ni molitva ni meditacija ( ne sjećam se da je Utemeljitelj za vrijeme Bljeska s nama molio, mi smo se trebali kratko sabrati prije nego bi on došao među nas), nego obraćenički hod, može se reći odricanje od uobičajenog načina života tako da stvarno Bog bude na prvom mjestu, ispred posla i obitelji, ispred straha da neću stići izvršiti svoje obveze, ispred mišljenja obitelji i drugih o svemu tomu, ispred i mog vlastitog ratia koji mi je svaki dan prije odlaska na Kaptol sugerirao da sam luda. No, tadašnji su plodovi očitovali Duha Božjega i zatvarali usta svim ljudskim otporima i nevjeri. To potvrđuje i djelovanje koje se odvija svih ovih godina nakon preminuća prof. Tomislava Ivančića.     

• Osoba Duha Svetoga – novo iskustvo

Svi su Utemeljiteljevi nagovori posljednjih godina, bilo oni iz Bljeska, bilo nagovori evangelizatorima, bilo seminari, pozivali na novo iskustvo – iskustvo osobe Duha Svetoga! Dok sam ga slušala, pitala sam se što to znači. Imam li ja to iskustvo? Je li to ono moje iskustvo iz 2001. godine? Iskustvo korijena iz 1975.?  No, i kad danas čitam reportažu iz Biltena ZMiR o proslavi njenog srebrenog jubileja, prisjećam se kako nas tad Utemeljitelj poziva da obnovimo darove Duha Svetoga i biva mi posve jasno da je ovdje riječ o posve novom i dubljem iskustvu koje se od nas traži. Nije to iskustvo darova ni plodova, nije ni iskustvo djelovanja Duha Sv.! Riječ je ovdje o iskustvu Osobe Duha Svetoga! 

Kao što često nisam svjesna sebe kao osobe: ja sam netko, ja sam original, to sam samo ja, moje jastvo, nego samo radim i izvršavam obveze, tako nisam svjesna da je Duh Sv. osoba i da u meni prebiva: „ Duh Sveti sve drži, čitavu materijalnu stvarnost, biološku stvarnost, našu ljudsku stvarnost. No, on boravi u svakom vjerniku koji je kršten kao Duh Istine, kao nutarnji Učitelj, kao Poučavatelj, kao Tješitelj, kao Branitelj. To je najvažnije imati, On je osoba i on je u meni.“ ( Nagovori evangelizatorima, 09. svibanj 2016.)  

Na ovom tragu, jedan od nagovora iz Bljeska ( 15.11. 2013.)  govori o tri razine iskustva:   

• Iskustvo riječi – riječ ne uvodi u život, nego daje zadovoljstvo umu; kad dođe Duh Sv., onda nastaje promjena života; velik je put do srca, a onda i do ruku, tj. prakse.
• Početno iskustvo Duha – ono je poput začeća; Isus je primio krštenje, ali je uslijedilo 40 dana pustinje; sv. Pavao je oslijepio, imao je duboko iskustvo, ali je također nakon toga tri godine bio u pustinji; apostoli su tek na Duhove imali prvo iskustvo, ali nakon toga uslijedile su svađe; nisu bili sposobni potpuno se okrenuti Isusu sve dok nisu bili raspršeni iz Jeruzalema, a svaki su se dan sastajali u hramu i po kućama; to je kao da se objesiš na zid i misliš da si prešao zid; treba otići na duže vrijeme da Duh zahvati sav moj život i promijeni ga.
• Čitav biti zahvaćen Duhom znači biti nanovo rođen; prvo je rođenje prvo iskustvo, a ovo je drugo rođenje;  dakle, kad si ponovo rođen, čitav si zahvaćen ( „ Potoci žive vode poteći će iz njegove utrobe!“ Iv 7 , 39).

Kako to prepoznati? Čitav je čovjek zahvaćen, u drugom je svijetu i sve iz ovoga svijeta postaje mu smiješno i ništa mu ne predstavlja… čovjek je iznutra promijenjen tako da svijetli iznutra, to je sjaj, žar, plamen, a ne tek iskra; toliko je duh nadvladao da ne osjećaš tijelo; tek tad vidiš da te sve zavodilo, sve je bilo glupo! Što činiti? Kopati sve do iskustva! Bitna je vizija: kamo idemo? ( prema: bilješke iz Bljeska).

Već tad sam progledala i uvidjela da ono prvo iskustvo Duha nije dostatno koliko god se ja pravila važna i bila puna radosti dok o njemu pričam drugima. Kako prije skoro 12 godina, tako me i sad ovaj nagovor stavlja u realnost i poniznost. Jesam li došla do cilja? Cilj je već u meni, to sam ja, moj novi život. Je li me zahvatio ? Je li zahvatio Zajednicu MiR, njenu formaciju, njenu duhovnost, njeno djelovanje u hagioterapiji i evangelizaciji, njeno zajedništvo? 

 

• Zaključak

U svom nagovoru povodom srebrenog jubileja ZMiR Utemeljitelj je te davne 2000. godine naglasio kako Bog sigurno želi nešto novo, a to nam „otkriva u srcu i po znakovima“. Što je to novo? Najprije je to Očev poziv po proroku Jeremiji  da se vratimo Prvoj Ljubavi: „ Ako mi se vratiš svim srcem, pustit ću te da mi služiš!“ jer smo još uvijek previše ukorijenjeni u zemlju umjesto da budemo čvrsto ukorijenjeni u Bogu. (usp. Bilten br.9) 

Drugim riječima, riječima iz Bljeska: pozvani smo staviti Isusa na prvo mjesto u životu i biti zagledani u Njega dok uranjamo u vodu svoga krštenja i priznajemo mu svoje grijehe, a onda se podsjećamo na Njegovo obećanje, da bi se dogodilo naše drugo rođenje. Kako će se to vidjeti? Po kojim plodovima? Profesor kaže: „ Evangelizator je čovjek koji je pun Duha i kamo god dođe, on mijenja ljude.“ ( Cjeloviti proglas Radosne vijesti, str.16),  „…vi trebate u sebe upiti da to bude vaša krv i meso, da Duh Sveti u vama stalno žari, da Njegova sila bude u vama prisutna, da vas neprestano nadahnjuje na nove i nove pokrete, djela i misli. Ono što sam vas učio – kako se dolazi do sile Duha  Svetoga – vi morate sada praktički provoditi. Da se ta promjena na vama zapazi. Kada se s vama razgovara, da ste puni Duha.“ ( Cjeloviti proglas Radosne vijesti, str.17).   

Kad je riječ  o znakovima vremena, možda bi bilo dobro opaziti kako je u raznim nagovorima, emisijama, seminarima, zapravo u svakoj prilici neumorno nam otvarao nam oči za ono što se događa oko nas. Podsjećao je na to kako se Isus ljutio na svoje suvremenike koji ne prepoznaju znakove vremena. Iz tih nas je znakova budio i pozivao na evangelizaciju i hagioterapiju, ali i duhovno-moralnu preobrazbu društva u molitvenim  bdijenjima. 

Posebno je znakovit Utemeljiteljev poziv evangelizatorima na posljednjem susretu koji je bio 11.07. 2016., na dan sv. Benedikta, zaštitnika Europe. Tad nas je pozvao da dobro razmislimo koji je smisao našeg života? Zašto nas Isus treba, a ljudi vape?

„ Budite svjesni i pitajte Gospodina što to želi da vi načinite …svatko od vas mora napraviti zajednicu…možete se susresti, diskutirati, razgovarati i onda iz Svetog pisma uzeti one tekstove koji će vas promijeniti i prosvijetliti, a onda spontano početi moliti sve dok ne dođete do iskustva …“

Iako nam je u nagovorima, knjigama, zvučnim zapisima, predao doista sve što je imao, uvijek ostaje pitanje mog poziva i odziva, ostaje taj misterij čovjekove slobodne volje.

No, koračajući u susret zlatnom jubileju Zajednice MiR , zajedno s čitavom Crkvom htjeli bismo biti ljudi nade, ljudi koji očekuju svoj novi Duhovski događaj u Zajednici MiR !  I njeno drugo rođenje!