Cijeli sam se život osjećala neprihvaćenom i nikako se nisam uspijevala u potpunosti uklopiti. Teme koje su dijelili ljudi oko mene nisu mi bile interesantne. Osjećala sam veliku ispraznost u razgovorima u kojima je naglasak stalno bio na tome tko je s kime, što je tko napravio (naravno – negativno), što je tko kupio, što tko ima, što o kome piše u kojem časopisu, što se o kome priča u medijima… To nikako nisu bile moje teme jer me ljudi, a pogotovo meni nepoznati, nisu nikad zanimali na taj način.
Mene su zanimale druge teme… Uz te, za mene, isprazne razgovore smetalo mi je što me mnogi ljudi gledaju samo kao predmet, a ne kao osobu. Često im nije bilo bitno moje mišljenje, moje sposobnosti, kao ni moje vrednote.
U hagioterapiji naišla sam na ljude čiji su pogledi, teme i razgovori drugačiji. To je bio melem za moje uši i moje ja. Uz to, osjetila sam da konačno netko u meni gleda zaista mene, da se ono što mislim, radim i znam vrednuje i da više nisam samo predmet. Konačno sam se osjetila onom pravom ja.
Osjetila sam kao da sam iz ružnog pačeta izrasla u labuda. Konačno sam se probudila iz ružnog sna i našla se među svojima!
P.N.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.