Piše: Ljilja Šušnjar
Biti roditelj uvijek je bilo teško, a ljudi vole reći da je danas naročito teško. Uglavnom se ne slažem s tom rečenicom. Mislim da je uvijek bilo teško biti roditelj, ali i da je uvijek bilo teško biti i dijete.
Ako promatram stvari samo iz perspektive roditelja, hvata me jeza. A onda se vratim u vrijeme kad sam ja bila dijete i pokušavam razmišljati na toj razini. Kao roditelja uhvati me strah pred činjenicom kako nisam u mogućnosti zaštititi svoje dijete od života. Nisam u mogućnosti zaštititi ih od patnje, boli, povreda, borbi sa životom i ta me nemoć plaši. Nekako kao da bismo najradije uzeli sve njihove nedaće i ponijeli ih umjesto njih, ali to tako ne ide. Svatko mora svoj život proživjeti sam i svatko ima svoj životni put kojim samo on može proći, a baš nas to plaši.
Ako očekujete da vam dam neki obrazac po kojem se može „dobro“ odgojiti dijete, morat ću vas razočarati – ne postoji obrazac, forma ni metoda po kojoj se odgaja dijete.
Definirajmo najprije pojam „dobrog“ djeteta. Većina roditelja automatski pomisli da je to ono dijete koje sluša svoje roditelje, završilo je školu i po mogućnosti fakultet, zaposlilo se, osnovalo obitelj… Međutim, ako pogledate oko sebe, vidjet ćete da većina ljudi koja je na bilo koji način ostavila traga u povijesti čovječanstva nije završila ni školu, a kamoli fakultet. Oni dakle, blago rečeno, nisu slušali nikoga, a najmanje svoje roditelje. Pojam „dobrog“ djeteta vrlo je relativan. Moje je mišljenje da je svako dijete dobro na svoj jedinstven način.
Dopustiti da dijete gradi svoj put.
Ako želite da vaše dijete ide utabanim stazama, vi mu zapravo ne želite dobro i „ubijate“ ga. Pustite ga da gradi svoj put i probija svoje staze.
Ako se ovako postavimo, izgleda da zapravo nemamo pojma što nam je činiti, čini nam se da zapravo ništa ne možemo učiniti. To, naravno, nije točno. Ono što možemo učiniti jest da prepoznamo svoje dijete kao osobu, kao nekoga tko nije potpuno dio nas, nekoga tko ne pripada nama, jer „naša“ djeca nisu naša; ona su nama samo izvjesno vrijeme dana na čuvanje.
E, sada dolazi teži dio! Da bismo dijete prepoznali kao nekoga tko je jedan jedini i jedinstven, kao osobu, potrebno je da sebe prepoznamo kao osobu. Koliko god mi mislili da postoji nešto što možemo učiniti, a da je to izvan nas, to nije istina – sve počinje s nama.
Samo ukoliko sebe prepoznamo kao original, možemo i drugoga prihvatiti kao takvoga.
Samo ukoliko sebi dopustimo mogućnost da nismo savršeni, da imamo pravo pogriješiti, možemo i drugome to isto dopustiti.
Ne želim vam pametovati niti držati predavanje kako i na koji način odgojiti svoje dijete, jer svaki, ama baš svaki čovjek, jest drugačiji, postupa drugačije i ne postoje univerzalna pravila koja vrijede za sve.
Imam šestero djece. Neki su punoljetni, neki pred punoljetnošću, neki još mali; imam i muške blizance. Svi su različiti i, kao takvi, svi zahtijevaju drugačiji pristup. Ono što vrijedi za jedno za drugo ne vrijedi. Neki žele prihvatiti moje iskustvo kao svoje, drugi žele stvoriti svoje vlastito iskustvo. Teško je gledati ih kako uče na greškama, pogotovo gledati ih kako griješe, ali sve što mogu jest pustiti ih da nauče na svoj način i biti tu kako bih „dezinficirala“ i ljubavlju i podrškom izliječila njihove rane.
Zašto je sve lako kad si mlad?
Kaže se: „Sve je lako kad si mlad!“ Pitam se zašto je to tako? Mladi ljudi tek ulaze u život, život i sve ono što donosi pred njima je, puni su elana i zanosa, ne znaju za razočarenja, ne znaju što ih čeka i to je njihovo najjače oružje. Oni tek ulaze u život i njihov je pogled uperen u daljinu, u beskraj.
Stariji su već prešli određeni dio života, život ih je povrijedio, razočarao, puni su negativnih iskustava, predrasuda, strahova i već pomalo umorni od borbe sa životom. Oni izlaze iz života i njihov je pogled već lagano upućen prema kraju. Oni znaju da ih čeka smrt i toga se boje jer ne znaju što ih čeka poslije smrti.
Međutim, stariji bi trebali imati ono što mladi nemaju: znanje i iskustvo. To svoje znanje i iskustvo trebali bi upotrijebiti, ne da mlade „ubiju u pojam“, ne da preuzmu njihove životne terete na sebe, nego da im svojom mudrošću i iskustvom pomognu da što kvalitetnije iskoriste svoj elan, neustrašivost, entuzijazam, borbenost i snagu koju čovjek ima samo dok je mlad.
U odnosu sa svojom djecom uvijek se nastojim sjetiti kako sam ja razmišljala u njihovim godinama (doduše, često zaboravim, ali barem se trudim) i uvijek izbjegavam reći: „Nema ti od toga ništa! Mani se gluposti i ćorava posla!“ Nastojim radije, naravno koliko god to mogu, reći: „Pokušaj, tko zna, možda i uspiješ, a ako i ne, nije kraj svijeta, uvijek postoji sutra.“ Moram priznati da, što sam starija, sve mi to teže polazi za rukom, ali uvijek se podsjećam da sam i ja jednom bila mlada i da sam imala 16, 17, 18, 19 i 20 godina i nastojim to ne zaboraviti. Nastojim ne zaboraviti o čemu i na koji način sam ja tada razmišljala i što mi je bilo važno.
Kad se sjetim vremena kad sam ja bila u njihovim godinama, pamtim da mi nikako nije bilo jasno zašto se moji roditelji toliko brinu. „Pa što mi se loše može dogoditi? Zar postoji nešto što se ne može riješiti?“ Da, tada sam tako razmišljala, ali problem je što odrastemo, postanemo roditelji i zaboravimo kako smo i sami razmišljali i osjećali se kad smo bili mladi.
Pokušavam svoju djecu promatrati sjećajući se kako sam razmišljala kad sam bila u njihovim godinama i pritom iskoristiti i iskustvo koje sam stekla. Moram vam priznati da je taj koktel vrlo učinkovit.
I djeca nekad imaju razumijevanja za roditelje
Moram još nešto reći: djeca su zapravo puno mudrija od nas i stoga, dragi moji mladi čitatelji, imajte razumijevanja za svoje roditelje ako oni nisu u stanju imati razumijevanja za vas. Njih je život na neki način „satrao“, a možda i pregazio, pa ne mogu razmišljati na vaš način. Nastojte im objasniti o čemu se radi i dati im dovoljno argumenata kako bi vam vjerovali, a ne reći im da su dosadni i da nemaju pojma.
Htjeli bi vas podržati i razumjeti, ali previše je u njima negativnosti da bi za to imali snage. Budite njihova snaga ako oni ne znaju biti vaša mudrost, budite njihov entuzijazam ako oni ne znaju biti vaše znanje, budite vi njihova neustrašivost ako oni ne znaju biti vaše iskustvo.
Dragi roditelji, pronađite svoj život, nemojte živjeti život svoje djece! Ostvarujte svoje snove, nemojte tjerati djecu da ostvaruju vaše snove! Pustite ih da sanjaju vlastite snove, da stvaraju vlastito iskustvo, koliko god vam to teško bilo, jer tako ćete im najbolje pomoći da dođu do vlastitih spoznaja, da ruše i proširuju granice umjesto da se kreću u okvirima postojećih, makar to značilo i pretrpjeti neku patnju, bol, razočarenje. Nemojte im rušiti ideale, pustite ih da vjeruju u ostvarenje svojih snova koliko god da se vama činili besmisleni. Sjetite se, i vi ste jednom imali snove koji su bili besmisleni svima osim vama, samo ste dopustili drugima da vas uvjere da se vaši snovi ne mogu ostvariti. Nemojte činiti svojoj djeci ono što su učinili vama – prisiliti ih da gledaju u sadašnjost umjesto u budućnost.
Naučite svoju djecu da sanjaju, da vjeruju u ostvarenje svojih snova i dali ste im sve što im je potrebno.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
