Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Nakon dvadeset i šest godina braka napustila me supruga i otišla s drugim muškarcem. Ostao sam sȃm s troje odrasle djece. Razočaran, tješio sam svoje boli gledajući nogomet na laptopu. Dok sam surfao, odjednom mi se na ekranu pojavila jedna ikonica na kojoj je pisalo nešto o hagioterapiji i Tomislavu Ivančiću. Kao da sam negdje duboko u sebi čuo: „Ovo je za tebe.“ Otvarao sam sve te sadržaje i tako našao broj telefona Centra za duhovnu pomoć. Prijavio sam se za individualnu hagioterapiju.

Nakon dva mjeseca pozvan sam na prvi individualni susret na kojem sam želio ispričati sve svoje boli, muke i teškoće. Jedno vrijeme hagioasistentica me slušala, a onda mi je objasnila kako za hagioterapiju nije potrebno sve ispričati, već dati svoje odgovore na postavljena pitanja. Na svakom susretu želio sam  „isprazniti“ svoju bol koju mi je supruga nanijela i opet sam se našao u slijepoj ulici. Boljelo me i to što su sinovi grubi prema meni i što vrijeme provode igrajući igrice ili gledajući štošta, a ne žele raditi. Isto tako boljelo me i to što moja kći, koja se udala nedaleko od nas, prolazi pokraj nas, a da se ne javi. Osjećao sam kao da nas se srami.  

U prvom susretu nisam ništa razumio od onoga što mi je hagioasistentica govorila, bio sam sav u svojoj boli. Iz susreta u susret polako sam ostavljao svoje muke i počeo slušati nešto novo, o čemu nikada nisam razmišljao i sa svojih pedeset sedam godina o tome nisam ništa čuo niti pročitao. Otkrivalo mi se jedno novo područje. Moje dubine širile su se i osvajale svježinu, no to je bilo nakratko, drugi dan opet bih upadao u svoje zarobljujuće misli i teške slutnje. Pojašnjeno mi je da mi dolaze dobre i zle misli i da ja trebam negativne misli okrenuti u dobre misli. Skrenuta mi je pažnja na to da, dopustim li zlim mislima djelovanje – one će razarati stanice mozga, a kad se odlučim za dobre misli, one će  regenerirati mozak. Praktično smo provodili način na koji bih usvojio dobre misli i to na ovaj način – kada postanem svjestan negativnih misli, samo kažem: „Neće biti tako, baš će biti dobro. Očekujem dobro.“ 

Bio  sam sasvim siguran kako ništa ne vrijedim, da sam nitko i ništa, odbačena krpa, bio sam jadan i utučen. Dotakla me jasnoća da sam posebna osoba i da me Stvoritelj želio i stvorio, ali i da sam Njemu potreban. Zatim sam poučen kako da zažalim za sve ono što sam loše učinio prema ženi te priznam svoje nepodopštine i odlučim se činiti dobro. Zatim da oprostim supruzi, sebi, kćeri, sinovima. Da u duhu dođem do njih svjestan da smo svi mi ljubljeni upravo takvi kakvi jesmo. Da u mislima, u tišini svoga srca i duha provodim praktično terapiju praštanja, ali da nikome ništa izravno ne govorim. Samo kroz misli, kroz duh. Zahvaljivao sam za naše živote i zahvaljivao sam i za teškoće kroz koje prolazim jer su mi baš one otkrile novi život. 

Otvorili su se neki  prostori u meni i sjetio sam se kako smo  supruga i ja imali dvije namjerno prekinute trudnoće. Zatim kako je moj otac u svojoj mladosti ubio nekog čovjeka. Sjetio sam se da je moj prijatelj počinio samoubojstvo u mojoj kući. Pojašnjeno mi je kako su ta naša djeca iz prekinutih trudnoća u ljubavi Stvoritelja i da ih On nije izgubio, već ih čuva, te da ćemo se vidjeti kad prijeđem u vječnost. Izabrao sam lijepa imena za svoju nerođenu djecu, zavolio sam ih i kroz duh ih zamolio da meni i supruzi oproste. Zatim sam opraštao sebi, supruzi, medicinskom osoblju. Objašnjeno mi je kako je duh neograničen i da duhom mogu i u vječnost – tako sam praštao i svom ocu koji je u mladosti učinio ubojstvo i molio ga da i on meni oprosti. Isto tako i za svog prijatelja, koji je počinio samoubojstvo u mojoj kući.  U duhu sam ih pustio u slobodu Apsolutne osobe, da budu slobodni od mene i ja od njih. Da ih On smjesti na mjesto koje je za njih predvidio. Zaželio sam im mir i spokoj. I zahvalio za njihove živote očekujući dobro za njih, ali i za nas. 

Otkada sam počeo praktično provoditi terapiju praštanja, nekako me mržnja ostavljala, negativne misli  iščezavale, a sinovi su postajali malo blaži prema meni, čak smo i posjetili kćer koja se udala nedaleko od nas, a ona nas je ljubazno primila. 

Sada mi je jasno da sam pomoću laptopa bio pozvan u hagioterapiju i da profesor Ivančić, utemeljitelj hagioterapije, djeluje i sada u vječnosti. Živim sedamdeset kilometara od Zagreba i nikada nisam čuo za Ivančića i za hagioterapiju. Netko vječan poslužio se današnjom tehnikom kako bi hagioterapija  pokucala na moja vrata. Bit ću Mu zauvijek zahvalan što mi je olakšao život. Nastavit ću raditi na sebi kako bih i svom mjestu i gradu donio radost.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.