Piše: Nevenka Bohaček, hagioasistentica CDP-a Zagreb
Djelo prof. dr. Tomislava Ivančića, hagioterapiju, prepoznala sam i u svojoj liječničkoj struci kao vrhunski lijek; spoznala sam i to da je somatska medicina bez antropološke medicine kao „čovjek bez duše”. Kao što nas antropologija uči da je čovjek cjelovito biće, tako je i antropološka medicina „duhovna duša” somatske medicine. Ona je obogaćuje, čini je ljekovitom, besplatna je, nema nuspojava i uvijek je svakom čovjeku dostupna. Moje osobno iskustvo jest da je i mene promijenila, oživjela i usmjerila moj život. Jedino tu sam vidjela da doista postoji izlaz iz teških situacija. Tako sam se i ja odlučila za taj put. Ali moram reći da taj put kojeg sam izabrala nije kao turističko putovanje. Na tom su putu Istina, Dobrota i Ljubav koji nas vode; Istina, Dobrota, Ljubav i Ljepota, koji su u meni/nama i koje treba otkrivati i istražiti. (Kao i u znanosti, a profesor je rekao da znanstvenici ne dobivaju Nobelovu nagradu zato što su nešto sami stvorili, izmislili. Ne, oni su zaslužni jer su otkrili nešto što već postoji, a na korist čovjeka!). Tako i u hagioterapiji, metodi antropološke medicine, hagioasistent traga, postaje znanstvenik, a znanost je u rukama apsolutne Dobrote, Istine, Ljubavi i Ljepote, Jednoga, Stvoritelja, Isusa Krista i Duha Svetoga. I dok medicina liječi čovjeka uglavnom medikamentima i preporukama za dobro zdravlje, hagioterapija donosi zdravlje otkrivanjem, u prvom redu, onih zdravih područja u čovjeku, njegovu središtu, duhovnoj duši, jer čovjekov duh je i duh, dah Stvoritelja.
Zato je bitno reći čovjeku da je njegov bolesni organ samo jedan dio (%) tijela, a sve drugo je zdravo; odvratiti čovjeka od gledanja/zagledanosti u bolest; pokazati mu što je u njemu zdravo (praktično, ne teoretski): „Kada sam loše, tada i drugi to osjećaju, a kad je moj prijatelj, umjetnik, loše, tad nastaju djela, tad on izvuče iz sebe ono najbolje”.
Što nam to govori? Na nama je prepoznati i pokazati čovjeku zdravlje u njemu; dati mu antropološke lijekove koji ga ozdravljaju. „AKO BOLUJEŠ, BOLUJ ZDRAVO”, kaže moja prijateljica Zrinka. Jer navedeni lijekovi aktiviraju u čovjeku one snage koje već postoje, koje je čovjek dobio (svi smo ih dobili). Cijelo je to bogatstvo u nama od trenutka začeća. To jedino može čovjeka promijeniti!
Tada će čovjek povjerovati da će mu lijek pomoći, inače ništa ne vrijedi to liječenje. Stoga pojam „dobar i najdoktor”, čija usluga puno košta, nije garancija uspješnog liječenja i istinskog zdravlja.
IDEOLOGIJA ZDRAVLJA
Poštovani i dragi čitatelji, i ja sam htjela biti najdoktor, nezabludiv, idealan, bez grješke. Sva sam se dala za medicinu i za čovjeka i radi čovjeka. Medicina je postala moja ideologija, moj život, uspjeh, cilj, smisao. Ispunjenje dana. A time i smrti i umiranja! Kako to da onaj silni trud ima tako malo plodova?! Kako to da ne mogu biti zadovoljna na račun pohvala? Nisam željela pohvale! Moj život, a život je i škola, pokazao mi je da nisu čovjek i medicina jedno a molitva, dobrota, drugo. Vidjela sam kako na ono bitno ne mogu naći odgovora. Ni moji kolege ni prijatelji nisu mi mogli pomoći. A ni mojem sinu, mojoj obitelji!
Naučila sam da odvojenost vjere i medicine nije moguća, nije jednostavno učinkovita jer nije cjelovita te da postoje zakonitosti koje se ne mogu izmjeriti u laboratoriju ili dokazati snimanjem MR-om.
Gdje sam to vidjela u praksi i primijenila:
– u ambulanti za bol (kako se profesor „nosio” s tom boli);
– u operacijskoj sali i na odjelu kirurgije;
– u palijativi: spoznaja vrijednosti osobe – smrt nije kraj;
– što je to život – u pristupu osobama s posebnim potrebama, u njima je vidljiv sam Stvoritelj, Ljubav.
O čemu se radi? I znanost je uvidjela da postoji nešto više od zakonitosti tijela. S time se osobito slažu psihijatri. Znanost nam vrlo često ne daje odgovore na to zašto neki lijek kod nekoga djeluje, a kod nekoga ne! Sve se više govori o epigenetici. EPIGENETIKA govori da naš život ne ovisi o zapisima u genima, nego o UPISIMA u genima, koje upisujemo mi sami i naša okolina, društvo, sredina u kojoj živimo: mislim, govorim, činim dobro. U tome je znanstveni dokaz da izlaz (iz npr. ovisničkog ponašanja) postoji (navike, kreposti, vrline).
MOJE OBRAĆENJE/INSPIRACIJA U RADU POSTALO JE:
Staviti/upijati zdravlje u antropološko-duhovne zakonitosti: Dobrotu, Istinu, Ljepotu i Ljubav – da bi čovjek ozdravio, bio cjelovit. Jer bit zdravlja duhovno je zdravlje – ono po čemu je čovjek čovjek. Bit postojanja je cjelovitost – to vrijedi i za medicinu i za svaku drugu znanost (bilo humanističku, prirodoslovnu ili društvenu). Za mene je medicina, zbog hagioterapije, sada antropološko-duhovno-somatska medicina.
Zahvalna sam Utemeljitelju, Stvoritelju, za njegovu školu, u kojoj me naučio i uči:
- kako biti drugačiji liječnik čovjeku;
- tko sam ja, kakva je slika Stvoritelja, odakle život…;
- ta promjena u meni daje mi da doživim Ljubav u ovom zemaljskom prolazu, a Ljubav koja sve liječi besplatna je, ali nije „zabadava”.
Ona je apsolutna, kao i Duh Stvoritelja, koji nema granica. Spoznala sam da postoji samo jedan liječnik, čija znanost je oduvijek i zauvijek. Njegovi lijekovi su pravi. On je prvo izliječio mene, moju muku, mojeg sina… Njegove lijekove trebam/trebamo uzimati redovito, svaki dan, cijeli život!
Hvala profesoru Tomislavu Ivančiću što me naučio da je liječenje čovjeka i njegovo zdravlje zasluga cjelovite, duhovno-antropološko-somatske medicine i da ni somatske medicine ne bi bilo bez Stvoritelja. Sve je u njegovim rukama. Pritom je važno moje opredjeljenje za put i život u Dobroti, Istini, Ljubavi i Ljepoti Stvoritelja.
