Svaki čovjek je na duhovnoj razini osobito ranjen. Ranjenost je čovjekova stvarnost. Duhovne traume su povrede duhovne čovjekove duše. One nisu bolest nego rana. Traume su poput koda koji bez čovjekove volje izaziva negativne reakcije u čovjeku. Redovito je čovjek nemoćan pred tim reakcijama jer one su poput mehanizma koji reagira na određene riječi, geste, situacije, i to agresijom ili strahom. ( T. Ivančić, Dijagnoza duše i hagioterapija )
Čujem li ja plač svoje duhovne duše?
Čujem li kako vapi za dobrotom, istinom, ljepotom, ljubavlju?
Dopuštam li da mi se duša napaja na dobroti i nježnosti Gospodnjoj i da se onda to prelijeva na moje bližnje?
Tražim li svim srcem od Isusa da ispuni obećanje i pošalje svoga Duha koji će od mene krutoga i hladnoga učiniti čovjeka?
Znam li kleknuti i tražiti Ljubav?
Sva ova pitanja često me muče, ne mogu razlučiti jesam li u pojedinim trenutcima života sebičan ili nesebičan, krut ili sućutan.
Katkad mi se čini ovako, katkad onako.
U toj prevrtljivosti, odlučio sam se radikalnije utjecati Duhu Svetom i prakticirati kratke zazive Duhu Svetom.
Odlučio sam da ga neću pustiti dok ne uđem u slobodu i naučim se ljubiti, odnosno dopustiti da Duh Sveti u meni djeluje i ljubi.
Kao posljedica toga sam posljednjih mjeseci doživljavao Duha Svetoga kao preveliku snagu nježnosti i sućuti.
I moje srce kao da je oživjelo.
Premda ne mogu na sebi samome vidjeti promjene, nedavno su mi neki moji bližnji rekli da sam postao sućutniji,
da nisam više samo u razumu, nego da pokazujem srce na vani i puštam ga da djeluje. Da sam se promijenio.
I to mi je najbolji dokaz da Duh Sveti djeluje u mome životu kad mu se prepustim!
“Bitan korak ka duhovnom zdravlju je otkriti i priznati zbog čega su naše reakcije negativne. Zapamćeno zlo je poput tempirane bombe. Teški traumatski sadržaji u pamćenju se privremeno zaborave, postanu podsvijesni ili nesvjesni. Iako nesvjesno ono duhovno čovjeka umara, iznutra muči i čini neraspoloženim i nesposobnim za napore i inicijative. Važno je stoga negativne sadržaje izbaciti iz pamćenja, odnosno iz njih izbaciti zlo i osjećaje krivice. Njima treba oduzeti snagu razaračkog djelovanja. No, pri tome treba biti vrlo oprezan. Ako je previše snažnih negativnih sadržaja u pamćenju, tada posvješćivanje njihova sadržaja može stvoriti šok i učiniti čovjeka još bolesnijim. Zato prvo trebamo doći do iskustva bezuvjetne ljubavi Stvoritelja, a tek nakon toga odluka i put praštanja ili put pokajanja ukoliko smo sami bili izvor traume. Zato je u hagioterapijskom putu do zdravlja pamćenja jako bitno.
Poštovani čitatelju,
pamćenje i sjećanje najbolje se ozdravljaju tako da se unose zdrave i dobre misli u pamćenje, da govoriš pozitivne riječi, da izgovaraš riječi nade i povjerenja te da se odlučuješ svaki dan činiti nekome dobro. Još snažnije ozdravlja pamćenje i sjećanje, ako svaki dan uvježbavaš neku vrlinu, ako se znaš svjesno pred Isusom iz Nazareta kao osobom pokajati za svoje krivice, ako oprostiš drugima i zamoliš ih da i oni tebi oproste. Memorirati tekstove koji ohrabruju, imati nekoliko mudrih anegdota, znati ispričati neki vic i osobito utrenirati naviku da se na svoje pogreške i samosažaljenja nasmiješ. Zašto? Jer to najviše pomaže da duša shvati i prihvati, kako Stvoritelj vodi tvoj život i sve trenutke, te da će sve biti dobro. Time liječiš dušu i budiš mozak i psihu, osobito emocije da i one ozdrave. ( usp. T. Ivančić, Hagioterapija PTSP-a )” iz teksta: Traume na duhovnoj duši
