Prevarila sam se kad sam pomislila kako nisam više rob formi. Jer sam otkrila cijeli niz formi i neograničena mjesta i situacije gdje forma može voditi i upravljati a ne duh.
No to me istovremeno i oslobodilo od mojih planova, očekivanja, misli i nepouzdanja.
Vjerovala sam nekad kako mora biti točno određeni trenutak gdje i kada kleknuti, gdje. kada motriti, gdje i kada se sabrati ali onda u nemoći i neuspjehu da to bude izvedivo -ukazale se nebrojene i stalne prilike za to. Uvijek i svugdje. Tijekom tjedna prvo su navalile viroze na mene, pa na djecu, zatim su me leđa ukliještila i na to sve 7 puta tijekom dva dana izbijale su cijevi sav otpad u kupaonici, a nigdje se nije mogao otkriti uzrok. Moji ukućani su osjetljivi za takve miomirise i situacije te su čekali moju intervenciju.
Ja i moja ukočena leđa stavljali smo barikade od ručnika i plahti i papira da se otpad ne širi i nakon sati provedenih s pročišćavanjima samo sam se zaustavila i promatrala kako se sve to događa i shvatila da sam ja potpuno mirna na to sve već dva dana. Počela sam spontano zahvaljivati. Jednom sam zaustavila sve i sanirala te se okupala i odmah nakon toga izbila je i kanalizacija iz jednog djela. Ponovo sam učinila isto i počela spontano pjevati:” Zaustavi se jedan trenutak..” i vidjela sam kako sad imam obilje vremena i priliku da baš tu sad kleknem i motrim u ogledalo ispred mene.
I odmah sam to učinila. Preplavila ne radost i zahvalnost kleknuti baš tu u taj otpad i posvijesti si tko sam i tko me to stvorio.
Zahvalnost me opet preplavila i sve sam predala Isusu te zamolila anđele čuvare za pomoć.
Odmah nakon izgovorene molitve začula se huka i kao da je usisivač iz zemlje gromoglasno povukao sav otpad natrag.
Bila sam fascinirana brzinom odgovora i da su anđeli odradili svoje.
I sve je prestalo i sve je normalno radilo.
Ono što me nosilo je taj trenutak kad sam klečala u tom neredu u otpadu i samo bila u sabranosti ,a srcem razgovarala.
Sav taj otpad podsjetio me na moje grijehe i kako je Jedan sam tko ih briše i kako On žudi i moli nas da to nam učini i nije mu problem u tom blatu dati sebe za nas. Tijelo je samo htjelo klečati.
Kad sam se odlučila na to primila sam kao da sam klečala na mekanom baršunu u zlatnom dvorcu uknjiženog na mene.
Nit sam Zlatokosa nit sam razbojnik, ali kraljeva kći jesam.
“Druga je pogreška što mislimo da je molitva to da nađemo vremena za molitvu. To je kao da tražiš neko vrijeme za disanje. Molitva je disanje ljudske duše, kažu dokumenti Crkve. Molitva je hrana ljudskoj duši. Tijelo bez hrane omlohavi i umire. Duša bez molitve umire i omlohavi. Zato je najvažnije shvatiti: molitva mora biti 24 sata, stalno. Uvijek i bez prestanka molite, kaže sv. Pavao. Uvijek. Vremena molitve mogu ti poslužiti samo da tada obnoviš žar kako se ne bi ugasio. Sv. Augustin, a onda i Ćiril Jeruzalemski, ali i drugi, toliko lijepo o tome govore. Kažu: ako nisi stalno s Bogom, to onda ni nije molitva. Nećeš se moći sabrati ni onih pet minuta u danu ako nisi cijeli dan s Njime.
Zato morate početi učiti tako moliti da si uvijek, što god da činiš, svjestan: „Isuse, ti si uz mene.“
Primjerice, kad trebaš govoriti, naljutio si se, pitaj Isusa: „Što sad da radimo nas dvojica?“ Neka ti On riješi. Obradovao si se: “Isuse, raduješ li se i ti sa mnom?“ Trebaš nešto napisati: „Gospodine, diktiraj.“ Trebaš nekoga nazvati: „Gospodine, hoćemo li ga dobiti? Što da mu kažem?“ Naučite se uvijek očekivati njegovo nadahnuće. „Dat će vam se u onaj čas što i kako treba govoriti jer ne govorite vi, nego Duh Oca mojega govori u vama.“
Ono što vam želim reći je da sad trenirate baš 24 sata biti s Isusom. Navečer kad liježeš, dok nisi zaspao, samo reci: „Isuse, jesi tu? Tu si. Dobro je.“ Trudi se nekoliko dana osjetiti Njegovu blizinu kad ideš spavati. Osjetit ćeš kako poslije toga to normalno dolazi. Postaje jedna dobra navika. Najedanput, ti si s Njime i to je radost neizmjerna. Jednako tako čini i kad se probudiš. Onda ćeš sanjati po noći, onda ćeš osjetiti u snu nekakav mir i daleko dublji odmor nego li bez Njega. Zatim, kad se umivaš, briješ, češljaš, oblačiš se: „Isuse, sad ćemo ovo, sad ono.“ Dakle, stalno, stalno biti s Njime. Učite se, dakle, tako otključati i zaključati vrata, skuhati, pojesti, popiti, ali uvijek s Njime. Ako ste sami za stolom: „Ah, i ti si tu. Bravo.“ Vidjet ćete kako će se polako vaše srce tako otvoriti da ćete stalno imati Njegovu prisutnost. “
Iz nagovora evangelizatorima, Tomislav Ivančić
