BITI SPREMAN MIJENJATI SE

Piše: Kristina Jurković

Čovjek koji je spreman mijenjati se, “korača” bez prestanka; ostavlja staro i prianja uz novo. Poroke pretvara u vrline. Stare misli obogaćuje novim vizijama. Razarajući govor oplemenjuje “govorom” srca i duše koja se napaja na izvoru Života. A taj Život je Duh. Trajan je to, cijelo-životni proces, jer Duh je uvijek nov. On ide ispred nas.

Darom slobode takav čovjek daje svoj pristanak na promjenu. Ne boji se novine koja stiže, već naprotiv; sav je uronjen u povjerenje u Dobro, u Dobrotu kao osobu. To mu pomaže da ima ispravnu sliku Stvoritelja koji je Duh – temeljna stvarnost, sveobuhvatan, sveprisutan, svevremenski, apsolutan, svijest i samosvijest, vječan i neuništiv, sama Ljubav i Dobrota. O tom Stvoritelju progovaraju i čežnje u dubinama njegove duhovne duše: “Samo da mi je biti ono što jesam – u stvarnosti, u Istini, u Stvoritelju – tu sam siguran i svemoćan.”

Duhovnim ušima, čovjek spreman na promjene, jasno “čuje” nadahnuća Duha i gotovo da “dodiruje” njegovu prisutnost. On “čuje” glas Istine i Dobrote, glas Transcendencije koja ga osposobljava nadići sve što ga snađe u životu. A duhovnim očima iznutra “motri” prisutnost Duha, privlačnost vrlina i kreposti, fascinantnost čitave duhovne stvarnosti . Tim “očima vjere” nadilazi i samoga sebe, postaje projekt, zagledan u sebe preobraženog, zdravog, vrhunskog – onog koji tek može postati.

Čovjek, koji je vođen Duhom, je čist u savjesti. A čista savjest je ona koja se trajno čisti. Zato takav čovjek postaje inteligentan, mudar, iskustven. On zna kako je itekako ljekovito; trajno priznavati pogreške i tako se oslobađati krivice, ali i opraštati uvrede i tako skidati sa sebe svaku zloću koja ga želi razoriti. Samo tako otvara nove prostore za ono dobro, zdravo i kreativno.  Postaje uspravan, dostojanstven, karakteran, ljudima privlačan i svi ga žele za suradnika.

Za njega je samo jedno važno: biti u ljubavi jer Duh je Ljubav. Duh je cjelina Dobrote i Istine – a to je Ljepota (sklad). On uživa i širi mir i radost.  Postaje aktivan, stvaralački. U zajedništvu je sa samim sobom, sa drugima i sa Stvoriteljem. Prihvaća i voli sebe kao dragocjenost, ljubi druge i prima Stvoriteljevu bezuvjetnu ljubav.

S druge strane, čovjek vođen tijelom nije spreman na promjene. On ne živi cjelovitog sebe već se zadržava na psihofizičkoj razini koja seže samo do granica razuma, tijela, materije tj. do ograničenog dobra. I tako ograničen ulazi u konflikt sa samim sobom, sa svojim čežnjama koje su daleko šire i veće, vječne i neograničene.

Takav čovjek biva sputan, ranjiv, pasivan, usmjeren ka smrti. Jer tromo tijelo umire, ono ima svoj kraj a samo duh živi vječno. Njegova stvarnost su: kratkotrajni užitci, nametljivi nagoni, ovisnosti, bijeg, depresija ili agresija, besmisao i na kraju razočaranje, frustracija i očaj. Jer ne može zadržati nagomilana materijalna dobra, pljesak ljudi i slavu svijeta koja prolazi. Često postaje zarobljen religioznim formama budući ima krivu sliku Stvoritelja; kao strogog suca, trgovca i dalekog boga. Nesvjestan je, ne može spoznati istinu, u zabludi je, naivan, materijalist. Te stoga nemiran, nesretan, opterećen, posvađan i sa drugim ljudima i sa Stvoriteljem.

Zatvorene su mu duhovne uši te je “gluh” za duhovnu stvarnosti. Odsječen je od Transcendencije a time udaljen od svega što život čini fascinantnim, lijepim, dobrim. Udaljen je i od svoje osobnosti, od svog središta. Čovjek je to bez orijentacije i svi putovi su mu jednako dobri i jednako zli. On “ne čuje” glas humanosti, milosrđa, dobrote, sućuti i nježnosti. Niti “čuje” glas Ljubavi, povjerenja, vjernosti i čestitosti.

Zatvorene su mu i duhovne oči pa je “slijep” za duhovnu stvarnost. To stanje je bezopasno sve dok ga priznaje. On sam je ograničen, ne vidi smisao svega, depresivan je i besmislen. Ali, opasno je ako takav čovjek ne priznaje da je slijep jer tada razara društvo, međuljudske odnose, sprečava slobodu, ne priznaje znanstveno istraživanje i često je zarobljen ideologijama.

A koji od ove dvojice sam ja sada? Jesam li ja čovjek kojeg vodi Duh ili čovjek kojeg vodi tijelo? Kako to očitati u sebi? Dovoljno je upitati se:

Ujutro čim se probudim – prvo na što pomislim ili izgovorim je…? Kad razmišljam o kraju svog života na zemlji tada …? Volim li ja sebe? Ako da/ne… po čemu znam da je to tako? Mislim da smo Stvoritelj i ja stranci/prijatelji zato što …? Kad čujem Duh, prvo na što pomislim je… ?

I što je sad potrebno učiniti da (p)ostanem čovjek koji je spreman mijenjati se?

1. Sjetiti se: odakle mi život? Tko je odlučio da ja živim ako o tome nisam mogao/mogla sam(a) odlučiti i ako mene konkretnog/konkretnu niti roditelji nisu mogli očekivati a ni poznavati?

2. Osvijestiti: Tko pokreće sada moje srce, pluća, krvotok, živce, želudac …? Tko je pripremio ovaj dan? Tko daje urod na njivi, plod na voćki, život mladunčadi u proljeće. Tko oblikuje djecu u utrobama majki?

3. Upitati se: Gdje je sada taj Tvorac svega, pa i mene? Mogu li povjerovati da je tu i da me sa simpatijom promatra? A mogu li bar to poželjeti?

4. Sad kad znam da si tu, Stvoritelju moj, dopuštam Ti da se poslužiš sa svim mojim sposobnostima koje sam od tebe primio/primila i učiniš me vrhunskim čovjekom. Da, dopuštam da sve bolesno u meni ozdraviš, neslobodno oslobodiš, mrtvo oživiš … 

5. Zahvaljujem Ti Stvoritelju za mene novog, rehabilitiranog čovjeka, spremnog za nove izazove u svakodnevici …

Vidim i sama da kad god sam kroz život bila vođena vlastitim snagama, koje su krhke – doživljavala sam nemoć, poraz, strah, samosažaljenje, krivicu, teret. Besmislenost takvog življenja, jasno oslikava anegdota o vrapcu kojega su priupitali; “što to radiš ležeći na zemlji na leđima”, a on odgovara: “držim nebo da ne padne”. Zar ne da je takav stav daleko od stvarnosti? Čovjek tada postaje kao ona mušica na volovom rogu; koja mu je, nakon cjelodnevnog oranja na njivi, slavodobitno izjavila: “uh što smo se danas naradili”.

A čim surađujem s Duhom – koja je to lakoća, koji mir, sloboda, sposobnost nadići bol i neizvjesnost, koja li radost, smisao, bogatstvo života! I kako se sad događa taj prijelaz da umjesto tijela Duh zauzme vodeće mjesto u čovjekovom životu? Samo totalnim predanjem života u ruke Stvoritelja, koji jest Život – i to svaki dan iznova.

Iskustvo me uči kako se isplati biti čovjek vođen Duhom. Samo tako sam otkrivala i razvijala talente (pisanje, dizajn, ohrabrivanje…). Samo tako sam se oslobađala u izražavanju sebe, u zauzimanju za istinu. Kad god sam poslušala taj nutarnji “glas” Ljubavi, pokazalo se da je to jedino ispravno (od svakodnevnih jednostavnih stvari kao npr. što pojesti, kako sebe ili kuću urediti, kako neku bol pobijediti, pa do toga; kako razriješiti neki međuljudski odnos, kako i što govoriti među ljudima, na susretima, na radiju, u pojedinačnim razgovorima s osobama u potrebi… u konačnici, kako osmisliti svoj život…).

Jednostavno, život tad postaje avantura dobra! Nikakve osude više nema, samo sigurnost da mi je sve oprošteno i da sam bezuvjetno ljubljena. I još k tome, toliki ljudi, baš u taj čas, nahrupe zatražiti blizinu, razgovor, susret, požele se i oni mijenjati uz mene – i uistinu se mijenjaju. Jer ne mijenjam ih ja, nego Duh koji mijenja i mene.

Samo tako, surađujući s Duhom, nastaje novi, preobraženi čovjek a s njime i bolji svijet. Jer, kako reče Isus, povijesna osoba, naš prijatelj iz Nazareta i Riječ stvaralačka: “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne vrijedi ništa.”

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.