Piše: Dubravka Jedjut Roca
Od najranije mladosti su me zaokupljala egzistencijalna pitanja na osobnoj razini, tko sam, odakle sam, zašto postojim, koja je svrha moga života, kome je vrijedan moj život, zašto mi je tako teško prihvatiti sebe samu, …
Na opće ljudskoj razini, čemu patnja, bol, bolesti tijela i psihe, čemu mržnja, zašto zlo, zašto je čovjek tako oblikovan da ne može bez drugog čovjeka. Odakle čežnje u čovjeku za nečim ne prolaznim, za ljubavlju koja ne prestaje, koja se umnaža, a ne smanjuje, zašto misao da je drugome bolje nego meni, zašto ljudi komuniciraju s uvredama i povredama, nesporazumima, stalnim prozivanjima drugoga,….
Zatim, uloga mojih roditelja, braće, rodbine, prijatelja, pripadnosti određenom narodu, određena vjeroispovijest, odabir škole, studija, zanimanja, odabir kako živjeti, sama ili u nekom obliku zajedništva, brak ili posvećeni život, ….
Ta propitivanja su me toliko zaokupila da sam imala dojam da postojim, ali ne živim, puna sam htijenja da nađem odgovore ali nemam snage da povjerujem da ja to mogu.
Propustila sam mnoge prilike u životu da učinim nešto „revolucionarno“. I onda sam pročitala:
„Pazi čovječe, ne idi malen ispod zvijezda….“
Zastala sam i počela promišljati, pa život nije jednodimenzionalan, postoji još nešto ili Netko. Tražila sam odgovore na mnogim mjestima. Čula sam za prof. Ivančića, počela slušati njegova predavanja, njegove naputke kako uspostaviti harmoniju u sebi. Oduševilo me kada je govorio da je čovjek osoba, u čovjeku postoji i duhovna dimenzija koja prožima psihu i tijelo, da duh daje formu psiho-fizičkoj dimenziji u čovjeku.
Osobni razgovori s njime, dopisivanja e-mailom, šetnje u prirodi, naprosto su formirali moju osobu, oslobađali me jednodimenzionalnosti, moja propitivanja su postala istraživanja ljepote stvaranja, istine postojanja, dobrote kao temelj postojanja i sve to prožeto bezuvjetnom ljubavlju Stvoritelja.
Ona njegova famozna rečenica: “Lijepo je što postojiš!” – odškrinula je vrata duhovne dimenzije u meni. Sad znam tko sam, kome pripadam, tko me pozvao u život, kuda vodi moj život, tko je uz mene uvijek da ne znam što učinila,….
Mogu reći da sam bila hagiopacijent kojeg je do duhovnog, antropološkog zdravlja vodio prof. Ivančić. Svi moji upitnici s početka pisanja našli su svoje odgovore. Sve nedoumice oko načina života su dobile jasnoću. Vježbajući uporno svaki dan „uspinjanje“ na duhovnu razinu dovelo me do životne radosti i svaki dan ulazim u dan kao u svečanost. Naučio me da ne zastanem na iskustvima od jučer već da imam hrabrosti gledati onu sebe od sutra.
Kada je u meni sazrela vjera da je Dobrota temelj postojanja tada sam postala sposobna biti hagioasistent, prenositi iskru životne radosti hagiopacjentima. Kada sam započela hagioterapiju putem telefona, profesor je stajao na vratima i slušao. Kasnije je davao naputke kako se to hagioterapijski radi. Stekla sam jedno samopouzdanje ali i duboko strahopoštovanje prema hagioterapiji. To je Božje djelo u svijetu.
Život je neprestani razvoj.
Ako zastanem u razvoju, potražim jednu od hagioasistentica da prođem hagioterapiju kao hagiopacijentica, kako ne bih ostala bez iskre života koji struji u vječnost.
