Sandra Grbavac, Treća točka formacije
Dok nisam „znala za sebe”, oblikovale su me moje čežnje okrenute prema ljudima, patnja, odbačenost, usamljenost, bezvrijednost, praznina i sve što s tim dolazi. Stanje u kojem svim srcem vjeruješ da je jedina svrha života razdati se za druge dopuštajući da svi uzimaju od tebe tvoje talente, vrijeme, ljubav i, zapravo, „život iz tebe”.
Nisam znala da nosim ime, prezime i baštinu Oca koji me stvorio, da sam dragocjena i da život u meni postoji i trebam ga otkriti. Nisam isijavala životom, nego željom da što prije projurim kroz taj život jer me plašio, jer nije bio „moj dom” i nije imao odgovor na moja pitanja i moj vapaj. Ispunjavajući drugima ono za čime sam čeznula i sama vjerovala sam kako činim zapravo jedino dobro u svome životu.
Na izmaku snaga, te u ispraznim druženjima i zabavama, zavapih iznutra, čuvši da Bog plače za mnom i da On čezne za mnom.
Tako se probudila želja u meni za istinskim životom. Gledajući u Njega, On je učinio da u svemu što sam živjela prvo uvidim ispraznost i vidjeh kako mene ondje nikada ne može biti i ne mogu tu opstati. Potrebno je krenuti za Njim. Za Onim koji će mi iz svoje riznice i Izvora dati živu vodu i voditi me k Sebi i meni samoj.
Kao drveni pajac pronađen u blatu, odveden u Njegovu radionicu i praonicu. Vratila sam se kući.
Koliko li je tereta duša moja nosila? Moje tijelo, moje lice, moje misli… Ispisana svime što sam primila od drugih i u što sam vjerovala i upisala u sebe. A to je bila otrovna hrana.
Od tada je počeo put koji vodi prema slobodi, slobodi od svijeta i njegove ponude, slobodi od ljudi, obzira, poroka, krivih slika, nerealnih stvarnosti i uvjerenja, idola, slobodi od laži u kojoj sam živjela. Slobodi od „moram”. Ne moram ništa osim što trebam biti u sadašnjem trenutku i upijati mu silu, snagu, moć, ljepotu, dobrotu i nenadmašivost. Osluškivati pjesmu, naum i bilo Onoga koji me htio, stvorio i koji je cilj svakog traženja i odgovor na sva pitanja.
Sloboda je urešena prizemljenošću, jasnoćom, sviješću, snagom, sabranošću, razboritošću i radošću; ona prodire u sve i obogaćuje sve i nikada se ne iscrpljuje, nego uvijek samo stvara, stvara i djeluje. Otac slobode nije više onaj za kojeg sam mislila da je starac na prijestolju, kojeg treba veličati i drhtati od Njega ili „ode glava”. On je mlad. On je Osoba. U pokretu, uvijek nasmijana Ljubav. Uvijek pogled ognja koji sve proniče i čija je dinamika uvijek nova.
Svaki puta kaže: „Gle što imam za tebe danas”. Ja i On hodimo zajedno kao što su nekada On i Adam hodili u vrtu. To je stvarnost i mogućnost za sve nas. Jedina istinska, jedina koja je ono gdje možemo i gdje smo pozvani biti.
Kako sam preživjela „progonstvo”?
