Piše: Martina Pavičić
Kada spomenemo progonstvo, većina nas zamišlja stvarno progonstvo zbog rata ili prirodne nepogode. No, ja ću ovdje posvjedočiti o mojem progonstvu na radnom mjestu i kako sam se nosila s posljedicama koje mi je to progonstvo dobro donijelo, a nisam ni znala da bih mogla baš to dobiti.
Zaposlila sam se u realnom sektoru na mjesto stručnog suradnika i u nekoliko godina jako sam puno napredovala pa sam s 34 godine postala voditelj cijelog tima. Nastojala sam implementirati sva načela dobrote, požrtvovnosti, iskrenosti i transparentnosti te, osim poslovnog aspekta, izuzetno sam se zauzimala za ljude, često puta i ne misleći na sebe. U međuvremenu mi je posao postao bog, idolopoklonstvo koje je zasjenilo sva druga područja mojega života.
Nakon nekog vremena uprava je zaposlila nove kolege koji su bili rangirani ispod mene na mjesta stručnih suradnika, a kojima sam ja bila nadređena. Nažalost, budući da nije postojao jasan sustav pravila i odgovornosti, moja je pozicija počela „propadati” i lagano su me počeli degradirati. Prvo što me pogodilo bila je činjenica da je kolega „ispod mene” imao poprilično veću plaću od mene. Zatim, nisu se poštivala pravila oko pisanja izvještaja; počeli su se skrivati podaci poslovnih rezultata; kršila su se pravila moralnosti odnosa prema klijentima…
Našla sam se usred jednog velikog kaosa gdje sam izgubila svaku podršku uprave jer su počeli podržavati takav način rada. Čak mi je u jednoj situaciji nadređeni rekao da ga ne zanimaju ljudi nego sam posao. Kao da je to zlo jače od svega dobroga. Dugo sam bila zbunjena. Osjećala sam kao da mi je život dao šamar. Svi moji principi, načela i ideje o tome da ja mogu očekivati od drugih da budu transparentni i pošteni pale su u vodu. Nedugo zatim, otišla sam na „nižu” poziciju i gledala kako naočigled zlo oko mene raste.
Sve bi se to lakše podnijelo da su mi u obitelji stvari bile u redu. Ali i tu sam naletjela na progonstvo.
Suprug mi nije pokazivao podršku i pažnju oko planiranja obitelji. A i nismo dobili djecu. Bila sam kao suha grana ili uvenula ruža. Toliko me život razočarao i sve me peklo od rana na duši.
Samo me jedna nit držala. A ta je da postoji Netko tko sve vidi. Netko tko će mi pomoći izaći iz ove patnje koja traje već godinama. I polako se počelo otkrivati lice Onoga koji me vidi, koji sve zna i pomaže mi. Onoga koji mi je pokazao da je bilo idolopoklonstvo sebe toliko uložiti u posao i zaboraviti na sebe i svoj identitet. Postajalo mi je jasno da sam se bila vezala za krive vrijednosti i da živim sebe kroz posao. Posve krivo.
Pozvao me i na opraštanje onima koji su mi činili silne nepravde na poslu. Danas znam da su mi bili dopušteni i zbog rasta koji me vodi bliže sebi. Svakome od njih koji su lagali o meni, koji su me htjeli maknuti s pozicije, koji su me isključivali iz mogućnosti da dobijem neki bonus (npr. novi auto za poslovne svrhe) iskreno i od srca opraštam. Sa svakim mogu razgovarati, pa čak i kavu popiti. Ne gledam u to njihovo zlo jer znam da iza mene stoji Netko koga oni još ne poznaju. Sve što imam i što radim uopće ne ovisi o meni, nego o dobroti mojega Stvoritelja. Zato nisam pobjegla iz ovog logora. Ovaj logor mi je pokazao da je sa mnom Netko tko je puno jači i da se baš ništa ne događa bez Njegovog dopuštenja.
A nisam pobjegla niti iz obiteljskog logora. Sve nerazumijevanje, manjak ljubavi i neprihvaćanje vodilo me k Onomu koji daje bezuvjetno i bezgranično razumijevanje, ljubav i prihvaćanje.
Sada kada znam TKO SAM više ne pristajem na mrvice! Nemojte ni VI!
Žena biti!
