Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica CHT Koprivnica
Predragi čitatelju,
u svome srcu tako često čujem taj vapaj današnjeg čovjeka koji možemo objediniti u par rečenica: „Imaj strpljenja sa mnom, pronađi u meni barem nešto lijepo i daruj mi svoju ljubav. Teško mi je, povedi me tamo gdje je mir, sigurnost, povedi me jer sam zalutao u ovom košmaru informacija u ovome svijetu, pomozi mi da prohodam i da se vratim na pravi put. Sada kao da sam u nekom tunelu, izvedi me na slobodu. Bojim se, daruj mi barem malo povjerenja da će sutra biti dobro.“
Toliki vapaji naših bližnjih s kojima živimo, radimo, koje susrećemo. Znamo li prepoznati taj krik ranjene duše pored sebe? Duše koja ne zna izreći svoju bol drugačije, već kroz ljutnju, agresivnost, nemir.
Mi smo sami nekad bili takvi, no padamo i danas. Padat ćemo i sutra. Ali nije sramota pasti, već je sramota ostati ležati. Nasuprot čovjeku patniku čuju se pitanja: „Ima li uopće smisla da živim u blizini takvog čovjeka? GDJE JE TU IZLAZ I ZA MOJU MUKU?“ Htjela bih biti svjetlo tom čovjeku pored sebe, produžena ruka njegovoj ruci, snaga u njegovoj nemoći. Gdje je izlaz? Zašto ne mogu biti takva/takav? Evo nekoliko lijekova koji mijenjaju tebe, tvoju obitelj i ljude oko tebe:
UDAHNI, nemoj odmah vraćati istom mjerom. Svojom dobrotom zaustavljaš napadača i na taj način mu oduzimaš snagu za daljnji napad.
SAKRIJ SE ODMAH U SRCE DOBROTE I LJUBAVI. Sakrij se u srce bitka i budi svjestan da si zaštićen u toj Ljubavi i Dobroti. Kao da si stavio ispred sebe znak stop! Stop njegovom napadu.
ZATVORI SVOJE UŠI pred verbalnim napadačem. Dok on priča, ti ga samo mirno gledaj u oči i u duhu mu govori: „Praštam ti, ti si siroče, to je samo tvoja površina, krik tvoje duše. Tvoje dubine me vole, tvoje dubine su ljubav, baš kao i moje, i tu te ljubim.“
OPROSTI I TI MENI što te ja ne razumijem, što nemam strpljenja za tebe. Ali ne boj se, sigurno će biti dobro. Ja ću biti strpljiva. Čekat ću da te to prođe.
HVALA TI, STVORITELJU, što si mi baš ovakvu osobu stavio na put da bih ja porasla, da bih se izgradila i postala veliki čovjek te da bismo zajedno otkrili pravi smisao života.
Imajmo samilosti. Nekom sjemenu na njivi treba više dana i mjeseci da donese roda. Nekome treba manje. Nekome treba u trenutku rasta SUNCA, nekome treba KIŠE, MRAZA, SNIJEGA. Tako sjeme raste. Baš tako i čovjeku pored tebe treba vremena, treba tvojega strpljenja, tvoje ljubavi, tvojih lijepih riječi, misli. Budi hrabar, jer ti to možeš, ne snagom svoga tijela, već snagom duha koji je u tebi. Idi i čini tako!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
