Piše: Lana Poljak Branisavljević
RADITI S OSMIJEHOM
Danas ujutro spremam djecu za školu, pripremam im odjeću, uzimamo torbe, provjeravam da li je sve spremljeno, ne smijemo zaboraviti vrećice za tjelesni, bočice za vodu, opremu za likovni, a u mislima sam već na poslu jer me toliko toga čeka za napraviti kada dođem…
Jurimo do škole, ljubim svoju malu djevojčicu i svog velikog dječaka, blagoslivljam ih i žurnim korakom idem dalje. Uzdahnem i taj tren mi kroz glavu prođe misao: “Uh… ovaj dan je tek krenuo, a mene je već umor dobro pritisnuo…” Putem susrećem svoju dragu prijateljicu, ulazi u auto sa svojih petero djece. Vozi ih u vrtić i u školu. Pozdravljam je, a njen osmijeh i radost koja se osjetila u njenom pozdravu istog trena “skidaju” taj moj umor. Iz njenog osmijeha “progovara mi” ta posebna ljepota duha i odmah me potiče na zaokret mojih misli. “Koliko je tek njima potrebno da se spreme za školu, pomislim i nasmijem se sama sebi. “Zar nije lijepo je što sam danas mogla već toliko toga učiniti?
Moj Stvoritelj mi daje upravo onoliko koliko mogu nositi, obnavlja moju snagu i zato ona nikada ne može presušiti. Duh svemu daje ono pravo mjesto, pravu mjeru, ne pretjeruje, ne preuveličava niti ne umanjuje, s njime je sve nekako u pravo vrijeme i na pravom mjestu.
Duh je taj koji je u čovjeku presudan, zato je temeljno pitanje našeg dana: “Što već izjutra ispunja tvoju dušu? S kakvim si mislima krenuo u ovaj dan?”. Znaš li, dragi prijatelju, blagosloviti svoje obaveze i poslove, male i velike, one kojima se raduješ i koje bi najradije preskočio? Znaš li za njih zahvaliti i u njima prepoznati nešto dobro za sebe i druge? Ili pak često sažaljevaš sam sebe jer toliko toga baš ti moraš napraviti? Očekuješ li pohvale drugih, svoga muža, žene, djece, kolega, prijatelja, za ono što činiš?
Nije li dragocjeno i vrijedno baš to što je tebi kao čovjeku dano da radiš, stvaraš, pišeš, kuhaš, pospremaš, peglaš, podučavaš, liječiš, pjevaš? Dragi prijatelju, ako ćeš na svoje poslove i obaveze, zaduženja i zadatke gledati samo “tjelesnim očima” brzo ćeš se umarati i biti nezadovoljan, no, uspiješ li izdignuti svoj pogled i “duhovnim očima” pogledati te stvarnosti tada ćeš u njima pronaći smisao, ono dobro, ono lijepo, ono potrebno, tada ćeš s većom lakoćom i većim uspjehom sve stići napraviti i odraditi.
U danima koji su pred nama želim ti da naučiš sve više i sve češće svoju svakodnevicu i sve što ona u sebi nosi, promatrati očima duha i biti zahvalan za sve ono dobro što možeš i što si sposoban činiti.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
