Piše: Ana Perišić

Božić je pred vratima naše zbilje. On je stalno tu, no ovo vrijeme Crkva ga posebno ističe, osvještava i slavi. On je tu ako mu prepoznamo značenje. Božić je moja prilika da se Isus nanovo nastani u mome srcu, prilika je to da dopustim Djetetu rađati se po meni u ovom ”osakaćenom” svijetu.

Čovjek je sustvaratelj boljega svijeta, novoga trenutka i svega što se ima događati u budućnosti.

Stoga govoriti da je sve ”zapisano u zvijezdama” , da je sudbina već odredila što će biti s nama, notorna je glupost. Čovjek je svojom slobodom pozvan biti biće vrednota, to je njegova stvarna DNK. No, zbog nutarnje izranjenosti, razrušenog povjerenja, pa s vremenom i vlastite otuđenosti od dobra, istine, pravednosti i ljubavi, postaje i sam zao, nemoralan ili pogubljen u strahovima i beznađu.

Božić je prilika da se vratimo u Roditeljski dom, da se damo odnjegovati ljubavlju Očevom i Majčinom. Na to treba pristati, ne postoji za to neka posebna metoda.   

Ovo je i vrijeme darivanja, kako nama dragim ljudima, tako i onima u potrebi. Osobno kad želim sebe obradovati ili uočim potrebu drugoga, posegnem za kupnjom, uplatom, gestom. Uistinu sebe obradujem s tim. Ali pitam se zašto to stalno ne činim, zašto kontinuirano ne dijelim od sebe (min. 10-inu!), onima koji su u potrebi, zašto nemam stalni poriv da u tajnosti činim dobra djela? Slabi smo mi ljudi, jako krhki i nepostojani, no kad osvijestimo slabosti i donesemo odluku da nam misao bude pozitivna, da nam riječ bude poticajna, da su nam djela vrhunska, da nam je očekivanje plemenito, postoji i vjerojatnost da će težnja dovesti do stvarne zbilje – to ćemo i postati. 

Biti stalno otvorenog dlana, zapravo znači primiti dar kojeg nama daje samo Nebo, po drugim ljudima.

Kako to da ljudi koji imaju minimalna primanja, grade kuću za svoju veliku obitelj, pokreću nove poslove, uspiju opstati i sretno žive? Kako to da su imali hrabrosti dati, a i njima je trebalo i više nego što imaju u svojim džepovima? Otvoreno srce jedini je izvor dobra. Znati da smo sve dobili: i imanje, i novac, i titule, i mir u svijetu, jedini je ”ključ” koji otvara srce. Ne zavaravajmo se da smo mi svojim radom, pameću, zaslugama bilo što zaslužili. Sve smo mi to dobili od Stvoritelja. Mi smo samo doprinijeli da se s tim dobrom omogući ostvarenje naših talenata i predispozicija da nastavimo osobno činiti dobro.  Zato, jao si ga onima koji imaju pa se skrivaju iza ”zidina svojih vila”, smatrajući da to jedino njima služi. Jao si ga onima koji su nezahvalni. Jao si ga meni, ako tako postupam. Jao si ga nama, ako tako živimo. Kad misliš da si bog, Nebo ti ne treba, i tvoji vlastiti plodovi okrenu se protiv tebe. 

Godinama sam radila u ustanovama socijalne skrbi, i ne mogu se ne sjetiti djece koja su bila posebno nesretna u prosincu. Donatori o Božiću priređuju hvale vrijedne manifestacije za dječje domove, vrtiće i bolničke odjele za djecu i mlade, no poslije im se ”izgubi svaki trag”. Spoznaja da se ti ljudi zadovolje svojim vlastitim darovima, za njih je nerijetko prebolna. Djeca svojim bistrim umom dokučuju logiku starijih, onih koji žive u blagostanju, koji ne žele da ih težine izranjenih mladih života pritiskaju u njihovom daljnjem svakodnevnom stjecanju dobiti, političkim površnostima, kao i šetnjama po modnim pistama i drugim razbibrigama. Jadan je čovjek, no ne bolestan i osamljen, nego prvenstveno onaj koji je bogat, moćan, popularan. 

Promatrajući takve situacije, često sam se znala pitati koga zapravo treba darivati.

Kad bi ti ”vele” uvaženi moćnici mogli shvatiti koliki su siromasi vrednota, možda bi im djelovanje bilo svrsishodnije. Čovjek je tako bezuman, izgubljen u blještavilu svijeta, da ga treba žaliti. Toliko je patnika da se čovjek može pitati ima li nade. Sreća, u trenutku čovjekove odluke za vrednote sve se počne okretati na dobro. Vratiti se Dobroti, jedino je što nam treba, jedino za čim čezne naša nutrina, jedino što uistinu svakoga raduje. 

Ovih dana providnošću smo dobili svećenika Poljaka, da predvodi sv. mise koje se prenose preko nacionalne televizije. Je li moguće da zemlji koja se diči kršćanskim korijenima treba misionara da joj navijesti Evanđelje?! Njegova snažna riječ siječe kao mač, taj snažan duh ne može se ne čuti. 

Pa evo, ovoga prosinca, u ovoj neizvjesnoj epidemiološkoj situaciji, advent se pokazao uistinu rasterećenim od blještavila, vina i kobasica …, tih, pun strepnje koja ipak daje naslutiti Nadu.

Vratimo se temeljima naše vjere, onoj istini da smo „posinjena djeca Božja“. Iskoristimo vrijeme da kao siromašni pastiri našega vremena pohodimo Novorođenče koje čezne za nama. Budimo mudri tražeći samo bitno u našim životima, kao kraljevi da se poklonimo Onome od koga sve imamo.

Makar smo veliki u svojoj originalnosti, radujmo se što je Svevišnji dopustio da živimo, da se očitujemo u ovome svijetu, pružamo nadu drugima – onima koji su se pogubili u bespućima svijeta. Mi sami postanimo Božić!      

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakKAKO DO ISUSA? – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakZASTANI DANAS – Tomislav Ivančić
Ana Perišić
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu. Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e. Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.